Relax forum
Registriraj se i relaxiraj sa nama


Zabava, druženje i diskusije u opuštenoj atmosferi
 
Početna stranicaRegistracijaLogin

Share
 

 Svetac/Svetica dana

Go down 
Go to page : Previous  1 ... 7 ... 10, 11, 12, 13, 14  Next
Autor/icaPoruka
Goran
Administrator
Administrator
Goran

Male
Cancer Rooster
Broj postova : 87086
Godine : 38
Lokacija : Bjelovar
Datum registracije : 24.09.2008

Svetac/Svetica dana - Page 11 Empty
PostajNaslov: Svetac/Svetica dana   Svetac/Svetica dana - Page 11 I_icon_minitime12/20/2008, 23:07

First topic message reminder :

Sv. Eugen i Makarije
Premda je car Konstantin Milanskim ediktom 313. godine kršćanstvu dao slobodu, progonstva u 4. stoljeću nisu pravo prestala, napose na Istoku. Car Julijan Apostata (361.- 363.) odlučio je kršćanstvo uništiti te vratiti kult rimskih bogova, pa je ponovno poduzeo progonstvo kršćana.

Eugen i Makarije su bili svećenici, u Antiohiji Sirijskoj su uhićeni te teško mučeni. Potom su odvedeni na prisilni rad u Mauretaniju u Africi. Eugen je i u takovim okolnostima evangelizirao dok ga smrt nije zaustavila.

Tijekom povijesti kršćani i u progonstvima naviještaju evanđelje te ga jednostavno ništa ne može zaustaviti jer je Bog na djelu u svim prilikama.

_________________
Na Rubu Znanosti: David Icke - Pozadina ratova, financijske krize i ostalih svjetskih zbivanja
Take a moment every day to appreciate your most precious gift. It did not have to be, but we were given the gift of life. Honor that gift by living beautifully and by giving back a little beauty as we go along the way. Life wants nothing more than to be appreciated and fully enjoyed.
[Vrh] Go down
https://www.facebook.com/CarpeDiemCitatiMisliPoezija

Autor/icaPoruka
mala_djevojka
Ljubitelj foruma
mala_djevojka

Female
Broj postova : 3020
Datum registracije : 05.12.2008

Svetac/Svetica dana - Page 11 Empty
PostajNaslov: Re: Svetac/Svetica dana   Svetac/Svetica dana - Page 11 I_icon_minitime4/13/2010, 22:37

10. travanj 2010.

Sveti Mihael de Sanctis (1591-1625)


Današnji je svetac rođen nedaleko od Barcelone. Od rane mladosti osjećao je želju za redovničkim životom ali je to priječila rodbina. Ustrajnošću je postigao da bude primljen u samostan trinitaraca u Barceloni a nakon položenih zavjeta prelazi u strožu granu ovoga reda. Mihael je bio obdaren misitičnim darovima i vrlo je često padao u zanos. Poglavari su željeli provjeriti o čemu se zapravo radi te ga šalju u Sevillu učenim teolozima koji donose vrlo pozitivan sud. Kod Mihaela se radilo o Božjem nadnaravnom zahvatu. Poglavari su smatrali da ga trebaju poslati u vanjski apostolat. Sveti život, nadahnute propovijedi i mistični zanosi obratili su veliki broj grešnika koji su plačući dolazili na ispovijedi. Glas o revnom i svetom svećeniku dopro je i na kraljevski dvor pa ga je kralj Filip III. u mnogim duhovnim stvarima pitao za savjet. Papa Pio IX. 8. lipnja 1862. na same Duhove proglasio je Mihaela svetim zajedno s japanskim mučenicima.
[Vrh] Go down
mala_djevojka
Ljubitelj foruma
mala_djevojka

Female
Broj postova : 3020
Datum registracije : 05.12.2008

Svetac/Svetica dana - Page 11 Empty
PostajNaslov: Re: Svetac/Svetica dana   Svetac/Svetica dana - Page 11 I_icon_minitime4/13/2010, 22:38

11. travanj 2010.

Sveti Stanislav, biskup i mučenik


Roditelji su današnjeg sveca, sv. Stanislava, naprosto izmolili molitvom i milostinjom. Kako nisu mogli imati djece 30 godina molili su za porod i bili uslišani. Sveti Stanislav rođen je oko godine 1030. u poljskoj. Kako je Stanislav bio dobre naravi i sklon pobožnosti i znaju, poslao ga je njegov otac, koji je bio plemić, na studije teologije i prava u Pariz. Vrativši se sa studija, drage roditelje više nije našao na životu. Svoju baštinu podijelio je siromasima te stupio u krakovski stolni kaptol. Biskup Lambert zaredio ga je za svećenika. Iako je bio mlad, brzo se izdigao nad drugim članovima kaptola i to propovijedanjem, učenošću i pomaganjem svima koji su bili u nevolji. Godine 1071. naslijedio je biskupa Lamberta na krakovskoj biskupskoj stolici. Kao dobar pastir predvodio je biskupiju, pomagao siromahe i veliku brigu vodio o svom kleru. Budući da je prekoravao kralja Boleslava II. zbog njegova sablažnjivog brakolomstva, ubio ga je sam kralj, i to za vrijeme svete mise. Mučenikovo tijelo počiva u katedrali u Krakovu, a Poljska ga slavi i zaziva kao svog zaštitnika.
[Vrh] Go down
mala_djevojka
Ljubitelj foruma
mala_djevojka

Female
Broj postova : 3020
Datum registracije : 05.12.2008

Svetac/Svetica dana - Page 11 Empty
PostajNaslov: Re: Svetac/Svetica dana   Svetac/Svetica dana - Page 11 I_icon_minitime4/13/2010, 22:38

12. travanj 2010.

Sveti Zenon, veronski biskup (+ 372)


Današnji svetac, sv. Zenon osmi je po redu biskup grada Verone. Po svemu sudeći izgleda da nije bio rodom iz Verone nego iz Afrike. Iz njegovih brojnih spisa možemo crpiti dragocjene podatke o pastoralnoj djelatnosti njegove biskupije u to vrijeme. Bio je poznati propovjednik koji je obraćao veliki broj slušatelja. Nije dopuštao da se olako dijele sakramenti. Krštenje je mogao primiti samo onaj tko je prije dolično pripravljen. Sveti biskup Zenon mnogo je revnovao oko pridizanja klera i puka u vjeri i kršćanskom životu. To je činio ne samo riječima već još više svojim životom i djelima. Davao je odličan primjer u kršćanskim krepostima, a osobito u ljubavi, poniznosti, siromaštvu te darežljivosti prema siromasima i potrebnima.
[Vrh] Go down
mala_djevojka
Ljubitelj foruma
mala_djevojka

Female
Broj postova : 3020
Datum registracije : 05.12.2008

Svetac/Svetica dana - Page 11 Empty
PostajNaslov: Re: Svetac/Svetica dana   Svetac/Svetica dana - Page 11 I_icon_minitime4/13/2010, 22:39

13. travnj 2010.

Sveti Martin I., papa i mučenik
(† 655/6)

Upravljao je Božjom Crkvom od godine 649. do 656., a spomendan mu se po obnovljenom kalendaru slavi danas.
Sveti Martin, papa, rodio se u Todi, u Umbriji. Upisan je među rimske klerike, a godine 649. izabran za papu. Bio je to čovjek energična značaja, a prije izbora za papu bio je jedno vrijeme apokrizijar, to jest poslanik u Carigradu. Čim je postao papa, odmah je u listopadu 649. održao dobro posjećenu Lateransku sinodu. U njezinu radu uz druge živo su sudjelovali palestinski biskup Stjepan od Dora te brojni grčki monasi. Nakon prethodnih savjetovanja na pet zasjedanja osuđen je monoteletski nauk, koji je učio da je u Kristu samo jedna volja. U ispovijesti vjere i u 20 kanona razvijen je nauk o dvije volje i energije u Kristu, koje odgovaraju njegovoj božanskoj i ljudskoj naravi. Papa Martin I. neumornom revnošću nastojao je da budu posvuda prihvaćeni zaključci te važne sinode, koja je na Zapadu brzo zadobila velik ugled. Time je došao u sukob s crkvenom politikom cara Konstansa II., koji je bio unuk cara Heraklija, a vladao je bizantskim carstvom od godine 641. do 668. Još za vrijeme zasjedanja Lateranske sinode bizantski namjesnik Olimpije nastojao se domoći Pape, koga je smatrao nezakonitim, jer nije zatražio potvrdu svoga izbora. Svoj naum nije tada mogao ispuniti jer je, navodno, bio prestrašen čudom. Tada se s Papom izmirio. Papa Martin I. bio je u sporazumu s Olimpijem kad se taj na čelu svojih četa proglasio neovisnim o bizantskom carstvu. Tek nakon njegove smrti, kad je došao na vlast novi namjesnik Kalliopa i s velikom vojskom krenuo na Rim da nakon pobune ponovno uspostavi carsku vlast, mogao se u djelo provesti i carski nalog.
Bolesni Papa uzalud je zatražio utočište u svojoj biskupskoj crkvi, 17. lipnja 653., jer je bio zarobljen te odveden na otok Naxos, a potom u Carigrad. Tu su s njime postupali na najsramotniji način. Budući da je Papa dulje vremena bio u sporazumu s pobunjenikom Olimpijem, poveden je protiv njega postupak kao protiv veleizdajnika. Papin pokušaj da se u sudskom procesu povede razgovor i o vjerskim pitanjima bio je grubo osujećen. Govorili su mu: "Ne iznašaj sada stvari koje se odnose na vjeru, već te sada preslušavamo zbog veleizdaje." Neposredno poslije toga izrečena mu je smrtna kazna. U sudsku dvoranu uljezli su krvnici, svukli mu pontifikalne haljine, a oko vrata okovali ga željezom. Napola gola vukli su ga ulicama carskoga grada dok ga nisu odveli u Diomedovu tamnicu. Papa se jedva mogao uspinjati strmim stepenicama koje su vodile u tamnicu. Tu ga je zateklo pomilovanje od smrtne kazne koje mu je u cara izmolio umirući patrijarh Pavao. Martin I. tada bi radije dao prednost smrti da se oslobodi teških muka i poniženja. No ipak sve te muke nisu ga mogle slomiti. 17. ožujka 654. odveden je u progonstvo na Kerson na Crnome moru, gdje ga je smrt 16. rujna 655. ili možda 13. travnja 656. oslobodila muka. Crkva ga štuje kao mučenika. Istočna Crkva slavi ga 13. travnja, a sada na isti dan i zapadna.
Malo pred smrt Martin I. iz svoje zapuštenosti na rubu tadašnjega civiliziranoga svijeta na poluotoku Krimu gorko se potužio u jednom pismu: "Čudio sam se i još se čudim nad ravnodušnom nesmiljenošću svih onih koji su mi nekoć pripadali i mojih prijatelja i bližnjih, što su me u mojoj nesreći tako posve zaboravili i što uopće ne žele znati da li još živim ili ne živim." Papa je naročito trpio zbog toga što ga je i rimski kler ostavio posve na cjedilu. Taj je kler pokleknuo pred državnom vlašću i pod carskim pritiskom te još za njegova života izabrao novog papu Eugena I.
Promatrajući svece i njihovu potpunu okrenutost prema Gospodinu, pa i onda kad je to bilo teško i kad im je izgledalo kao da su ostavljeni i napušteni, dozovimo si u pamet riječi Joela proroka: "Al' i sada - riječ je Jahvina - vratite se k meni svim srcem svojim posteć, plačuć i kukajuć. Razderite srca, a ne halje svoje! Vratite se Jahvi, Bogu svome, jer je nježnost sama i milosrđe, on se nad zlom ražali" (Jl 2,12-13).
Sveti Martin I. i svi ostali sveci nišu bili u Božjim rukama samo pasivno oruđe, već su sa slobodno prihvaćenom vjerom i poslušnošću surađivali na spasenju čovjeka.


Sveti Karpos, Papylos i Agatonike,
mučenici

Kad bismo se zaustavili samo na grčkim imenima ovih svetih pergamskih mučenika, koja nam zvuče tako strano i nepoznato, onda bismo vrlo lako upali u napast da odmahnemo rukom i kažemo da nas oni baš ništa ne zanimaju jer nemaju nikakve veze s našim stvarnim životom, s problemima koji danas naš naraštaj muče i razapinju. Popuštanje toj napasti bilo bi ipak štetno jer nam baš ti vremenski i prostorno daleki mučenici svojim kršćanskim držanjem imaju mnogo toga reći. Kad ih pobliže upoznamo, uvjerit ćemo se da se isplatio trud čitanja i razmišljanja o njima. Pođimo, dakle, hrabro na hodočašće k njima u daleko vrijeme i u daleki kraj!
Gotovo u isto vrijeme kad je u Smirni u Maloj Aziji, današnjoj Turskoj, u dubokoj starosti poginuo na lomači slavni biskup sv. Polikarp, poginuše u Pergamu mučenici koje želimo upoznati. Bilo je to u drugoj polovini drugog stoljeća. Grad Pergam ili Pergamon bio je tada kula poganstva u Maloj Aziji. To znamo iz Knjige otkrivenja sv. Ivana, apostola, koji, obraćajući se biskupu u Pergamu, piše: "Znam gdje prebivaš - ondje gdje se nalazi sotonino prijestolje" (Otk 2,3). Karpos je bio biskup Gurdosa, a Papylos đakon iz Thyatire u Lidiji. Obojica su poginula kao mučenici zbog javnog i odlučnog ispovijedanja kršćanske vjere.
Ovdje će biti dobro da nešto naučimo. Nerijetko sam se susreo s ljudima koji su htjeli saznati što više podataka o životu starih svetaca, osobito mučenika. Kad sam im rekao da o pojedinom svecu znamo jedino da je poginuo kao mučenik, bili su nekako razočarani. Ja sam naše neznanje o njima nastojao opravdati činjenicom da su tijekom vremenâ, osobito krvavih progona, pa kasnije seobe naroda, propali mnogi pisani dokumenti i tako se izgubiše tragovi o njihovu životu. No to je samo djelomično istina. Prvo je kršćanstvo bilo posve drugog mentaliteta nego što je naš. Njega nije toliko kao nas zanimao mučenikov, kršćaninov, svečev zemaljski život, već mučeništvo i smrt. Zato većina starih zapisa gotovo isključivo govore o mučeništvu, dok o drugim biografskim podacima nema ni riječi ili samo vrlo malo. "Na takav način predavati povijest svetaca odgovaralo je duhovnosti mladoga kršćanstva. Držalo se da prolazno ljudsko nije vrijedno prenašanja na buduća pokoljenja. Zajednica je kršćana živjela u jednoj posve novoj, od Božjega Duha zahvaćenoj, stvarnosti pa su zato datumi zemaljskoga života za njih imali značenje jedino u mjeri njihove prozirnosti, propustljivosti prema vječnom i neprolaznom. U takvu gledanju na stvarnost svaki je kršćanski život velik i odlučujući vrhunac pronalazio u smrti, to jest u načinu kako je Kristov učenik svladao posljednji i neizbježni preokret svoga života, kako je u hrabroj vjeri prošao kroz tamna vrata k obećanom Božjem kraljevstvu. Tko je poginuo kao Kristov mučenik, o njemu se dosta znalo da je njegova smrt njegovu životu udarila odlučujući pečat, a sve ostalo kao nevažno prepuštalo se da potone u ništavilo" (O. Hagemeyer).
To su eto razlozi zašto o životu ovih pergamskih i mnogih drugih mučenika tako malo znamo. Često ne znamo pobliže ni o razlozima koji su ih doveli do mučeništva. Mučeništvo svetog Karposa, Papylosa i Agatonike zbilo se za vladavine cara Marka Aurelija, toga filozofa koji je pomoću stoičke filozofije htio obnoviti staru slavu Rimskoga Carstva pa je zato i kršćane koji su ispovijedali drugi pogled na svijet slao u smrt. Žrtva takva nepravednoga stava prema kršćanima bili su i pergamski mučenici. Grad Pergam je na Istoku prednjačio u mržnji i progonstvu na kršćane. U njemu je već na prijelazu prvog u drugo stoljeće poginuo kao mučenik Antipas. O tome piše sveti Ivan u Otkrivenju biskupu Pergama ovako: "Znam da čvrsto držiš moje ime i nisi se odrekao vjere u mene ni u vrijeme kad je moj vjerni svjedok Antipa ubijen kod vas - tamo gdje prebiva sotona" (Otk 2,13).
A sada ukratko iznesimo izvještaj o mučeništvu naših svetih mučenika. Kad je rimski prokonzul pokrajine Azije po svojoj dužnosti boravio u Pergamu, pred njega su zbog kršćanske vjere predvedeni Karpos i Papylos. Prokonzul se po rimskom službenom običaju svečano uspeo na sudačku stolicu i započeo saslušavanje.
- "Kako se zoveš?"
Karpos je odgovorio: "Moje je glavno ime kršćanin. No, ako želiš saznati moje svjetovno ime, onda znaj da se zovem Karpos."
- Prokonzul: "Znaš li ti za naloge uzvišenog cara po kojima valja štovati bogove koji svime upravljaju. Zato vam savjetujem da stupite naprijed i prinesete bogovima žrtvu."
Karpos je odbio ponudu ne htijući zanijekati svoje kršćansko ime i uvjerenje te odvratio: "Prestani kipove bogova obasipati počastima! Oni se ne mogu obraniti i bespomoćni su kad ih psi i gavranovi onečiste svojom nečisti."
Kad je prokonzul uvidio da je sav njegov napor bio ututanj, dao je svetoga mučenika objesiti i željeznim šipkama izmrcvariti. Sveti je mučenik posljednjim silama ponavljao: "Kršćanin sam!" I tako je pružio nepokolebljivo svjedočenje za svoju kršćansku vjeru.
Tada se prokonzul obratio Papylosu. Taj je na pitanje da li ima djece odgovorio ovako: "Da, s Božjom milošću imam ih mnogo. U svakoj pokrajini i u svakome gradu imam djece u Bogu." Pri tom je mislio na sve one što ih je kao putujući đakon i propovjednik pridobio za Krista i tako ih duhovno rodio.
Nakon čarkanja riječima prokonzul je otresito zaključio: "Hoćeš li žrtvovati bogovima? Ili što namjeravaš?" Papylos je odgovorio: "Od svoje mladosti Bogu služim i nikad nisam žrtvovao likovima bogova. Kršćanin sam i više ti nije potrebno o meni znati. Ja ne znam reći ništa veće i ništa ljepše." Na to je i on predan na slične muke u kojima se junački ponio.
Prokonzul, vidjevši toliku postojanost svetih mučenika, dao ih je još žive spaliti. Prvi je izgorio Papylos. Tada je došao na red Karpos. On se od radosti smijao. Okupljeni oko njega bili su od čuđenja izvan sebe te ga upitali: "Što to znači? Čemu se smiješ?" A on je odvratio: "Vidio sam Gospodinovu slavu i obradovao sam se, pogotovo što ću vas se riješiti te neću imati nikakva udjela u vašoj zloći." - O. Hegemeyer lijepo tumači mučenikovo viđenje. On kaže: "Krist je svetom mučeniku usred njegovih muka bio prisutan te mu udijelio blaženo iskustvo da su mu u njegovoj posljednjoj borbi već otvorena nebeska vrata." Kad su plamenovi lomače zahvatili mučenika Karposa, on je još na glas izustio: "Gospodine Isuse Kriste, Ti znaš da sve to trpim poradi Tvoga imena!" A prema grčkom tekstu izvještaja o njegovu mučeništvu izrekao je i ovo: "Hvaljen bio, Gospodine Isuse Kriste, Božji Sine, da si se meni grješniku udostojao dati udio u mučeništvu!" I tako su posljednje mučenikove riječi, prije nego je predao duh Bogu, bile ne samo molitva, već i predivna ispovijest vjere.
Ta je ispovijest bila zarazna jer se odmah dogodilo nešto neobično. Jedna od prisutnih žena po imenu Agatonike doživjela je na nama neprotumačiv način nešto od one svjetlosti što ju je vidio Karpos. To je za nju bio znak da Bog i nju zove na mučeništvo. Stoga je uskliknula povišenim glasom: "Ta je gozba i za mene pripremljena! I ja moram sudjelovati u takvoj svečanoj gozbi!" O svome kraljevstvu kao o gozbi Isus je više puta govorio. "Zato vam velim da će mnogi doći s istoka i zapada te sjesti za stol s Abrahamom, Izakom i Jakovom u kraljevstvu nebeskom" (Mt 8,11). "Blago onomu koji bude na objedu u kraljevstvu Božjem!" (Lk 14,15). No Isus je naznačio i put kojim se dolazi na tu svečanu nebesku gozbu. To je križ i mučeništvo. Zato je i postavio Zebedejevim sinovima pitanje: "Možete li piti kalež koji ću ja piti? Ili primiti krštenje koje ću ja primiti?" (Mk 10,38). Sveta je žena Agatonike to odmah shvatila i prihvatila ponuđeni put.
Svjetina se čudila da ta žena tako hrabro polazi u smrt ostavljajući za sobom sina kao siroče. Čak su joj govorili da bi morala imati samilosti s njime. A sveta je žena, vođena posve drugom logikom, odgovorila: "Ima Bog. On je dosta moćan da mu pomogne. On vodi brigu za sve. A ja sam spremna." Kad su je objesili i pod njom potpalili vatru, Agatonike je molila: "Gospodine, Gospodine, Gospodine! Pomozi mi! U Tebi sam pronašla svoje utočište!"
Prisutni kršćani, zadivljeni junaštvom svetih mučenika, pokupili su njihove posmrtne ostatke, čuvali ih i štovali kao svetinju. Zanimljivo je te stoga napominjem da su izvještaj o mučeništvu ovih svetih pergamskih mučenika proučavali mnogi veliki učenjaci novijeg vremena kao što su: Aubé, Haranck, Delehaöe, Franchi de Cavalieri i Lietzmann.


Sveti Hermenegildo, kralj i mučenik
(550-585)

U Tarragoni poginuo je 13. travnja 585. u dobi od samo 35 godina kraljević Hermenegildo. O njegovu životu i mučeništvu s više ili manje kritičnosti pisali su: Ivan, opat Biclara, a kasnije biskup u Geroni, zatim slavni povjesničar sv. Grgur iz Toursa u svojoj Povijesti Franaka, sv. Grgur Veliki u svojim glasovitim Dijalozima, sv. Beda Časni, Pavao \akon i drugi. Problem je mučeništva sv. Hermenegilda u tome da li se kao uzrok njegove smrti radilo o posve političkoj stvari ili o vjeri. Pobijedilo je drugo mišljenje pa je mučenikov blagdan odobrio papa Siksto V. godine 1586. Urban VIII. godine 1636. proširio je svečev blagdan na čitavu Crkvu, dakle i izvan granica Španjolske, te sam sastavio himne njemu u čast. Njegov blagdan slave i Grci i Armenci.
Hermenegildo se rodio oko godine 550. Njegov je otac kao moćni zapadnogotski vladar svladao svoje protivnike i sam postao kraljem Španjolske. Svoga sina prijestolonasljednika oženio je s franačkom princezom Ingundis, koja je bila pravovjerna katolikinja, dok su Vizigoti, tj. zapadni Goti, skupa sa svojim kraljem bili arijanci, nijekatelji Kristova božanstva. Leovigildova druga žena Goeswintha htjela je pošto-poto svoju snahu pridobiti za arijanstvo. Ona se od toga odlučno branila, a na njezinu je stranu i obranu ustao i muž joj Hermenegildo.
Da nekako izbjegne trzavice na kraljevskom dvoru i u kraljevskoj obitelji kralj je Leovigild predao sinu namjesništvo nad jednim dijelom kraljevstva sa sjedištem u Sevilli. To je za kraljicu Ingundis bilo spasonosno jer je u Sevilli u svetom biskupu Leandru našla moćnog zaštitnika, savjetnika i prijatelja. Biskup je izvršio snažan utjecaj i na Hermenegilda pa je i on prihvatio pravovjerno kršćanstvo. I sad je došlo ono što će dovesti do tragedije, ako to smijemo tako zvati. Hermenegildo je u silnoj revnosti htio da čitavu Španjolsku učini katoličkom te iz nje iskorijeni arijanstvo. No već kod prvih pokušaja naišao je na oštar otpor svoga oca Leovigilda. Taj je brzo uvidio da vjerski rascjep u kraljevstvu ne može ostati bez vanjskih političkih posljedica. Zato je odlučno zatražio od sina da se vrati natrag arijanstvu. Mladi je kraljevski namjesnik reagirao tako da se proglasio neovisnim kraljem te, u znak svoje neovisnosti, počeo kovati i vlastiti novac. Za sebe je pridobio dio plemstva koje se osjećalo katoličkim, a i saveznike izvan Španjolske, koji nisu mogli zaboraviti poraze što su prije dvadesetak godina pretrpjeli od Leovigilda. I tako je čitava stvar s vjerske bila prebačena na političku razinu.
Kralj Leovigild je reagirao izravnim napadom na katoličku hijerarhiju u zemlji. Mnogi su biskupi bili prognani, a imanja im zaplijenjena. Katolicima, pak, vjernicima kralj je učinio neke ustupke ne bi li ih tako na miran način i više milom nego silom pridobio za arijanstvo. U tome je, na žalost, imao i uspjeha. A tada je ipak došlo do otvorenog sukoba. Hermenegildo je bio izdan, zatvoren te lišen svih svojih kraljevskih prava. A to je za njega postala najveća šansa njegova života. Ako se vrati arijanizmu, kralj će mu vratiti slobodu. Hermenegildo je ipak odbio takvu ponudu te ostao postojan u svojoj vjeri. Osuđen na smrt te izmučen tamnovanjem Hermenegildo je morao izdržati još jednu kušnju. Otac mu je poslao s pričešću arijanskoga biskupa. Napast je za zatvorenika bila velika, jer je kroz duge mjesece tamnovanja bio lišen pričesti, te najveće utjehe i okrjepe naše vjere. Upoznao je klopku koja mu se podmeće te odbio arijansku pričest. To je pak zapečatilo njegovu sudbinu. Rasrđeni je otac poslao u tamnicu krvnika koji je Hermenegildu 13. travnja 585., baš na samu Veliku subotu, odrubio glavu. On je radije izabrao mač i smrt nego arijansku pričest i u tome je njegova veličina. Umro je za vjeru.
Otac se kasnije pokajao što je tako postupio prema sinu, no ipak nije prihvatio katoličko pravovjerje. Ostao je i dalje arijanac. Na samrti je predao kraljevstvo sinu Rekaredu, preporučivši ga sv. Leandru iz Seville da ga obrati kako je to učinio i s Hermenegildom. Rekared je nepune 4 godine nakon bratove smrti prihvatio s čitavim kraljevstvom katoličko pravovjerje i tako je Hermenegildova žrtva vrlo brzo urodila plodom. Katolička Španjolska svetoga Hermenegilda ubraja među svoje velike zaštitnike. On je svojom mučeničkom smrću utro put katoličkom pravovjerju na Iberskom poluotoku, koji mu je ostao vjeran sve do danas.
[Vrh] Go down
mala_djevojka
Ljubitelj foruma
mala_djevojka

Female
Broj postova : 3020
Datum registracije : 05.12.2008

Svetac/Svetica dana - Page 11 Empty
PostajNaslov: Re: Svetac/Svetica dana   Svetac/Svetica dana - Page 11 I_icon_minitime4/14/2010, 19:38

14. travanj 2010.

Sveta Lidvina, patnica (1380-1433)


Bolesnici i patnici naći će u svetoj Lidvini krasan uzor kako se podnosi dugogodišnja patnja. Kroz 38 godina podnosila je strpljivo i Bogu odano tešku bolest i tako na svom tijelu nadopunjavala ono što još nedostaje Kristovim mukama i tako postala vjerna zaručnica Krista Patnika. Lidvina, jedino žensko između devetero djece, potjecala je iz skromne obitelji. Vedre naravi stekla je brojne prijatelje. Kada su je roditelji planirali udati, a bila je izuzetne tjelesne ljepote, izjavila je da ima druge misli te da na razmišlja o udaji. Roditelji udovolje njenoj želji. U zimi godine 1395/96. nakon teške bolesti jako je oslabila. Na poziv prijateljica, onako iscrpljena, odlazi na klizanje na kojem nepažnjom jedne prijateljice padne i slomi rebro. Od tada nije više nije ustajala iz kreveta niti su njezine noge dotakle tlo. Prvi tadašnji liječnik zemlje, koji je liječio grofove izjavio je da se tu radi o neobičnom slučaju i da ljudsko znanje pred Božjom rukom mora zašutjeti. Lidvina je trpjela teške boli. Njezino je tijelo počelo polako trunuti. Glas se o bolesnici i njezinu strpljivom trpljenu pronio na daleko, te počeše ljudi k njoj hodočastiti kao svetici. Umire 14. travnja 1433. Leon XIII. godine 1890. potvrdio je njezino štovanje, a Kongregacija obreda godine 1892. odobrila je službu Božju - misu i časoslov na njezin blagdan. Svetičine relikvije časte se po raznim crkvama i samostanima Austrije, Belgije i Nizozemske.
[Vrh] Go down
mala_djevojka
Ljubitelj foruma
mala_djevojka

Female
Broj postova : 3020
Datum registracije : 05.12.2008

Svetac/Svetica dana - Page 11 Empty
PostajNaslov: Re: Svetac/Svetica dana   Svetac/Svetica dana - Page 11 I_icon_minitime4/18/2010, 00:36

15. travanj 2010.

Sluga Božji Petar Barbarić (1874-1897)

Sluga Božji Petar Barbarić rođen je 19. svibnja 1874. u Šiljevištima, župa Klobuk u brojnoj obitelji. Njegovi su roditelji bili pobožni i bogobojazni ljudi. Vjera, molitva, nedjeljna misa, post, slavljenje blagdana bile su stvarnosti koje se same po sebi razumiju, s kojima se živjelo u ovoj obitelji. Veliku pobožnost roditelji su usadili u svoju djecu pa najstariji sin postade franjevac, a Petar pođe u travničko sjemenište. Velike pobožnosti, Petar je bio željan znanja i rado se družio s knjigom. Kad mu je bilo 12 godina otvorena je u Veljacima osnovna škola . Među njezinim prvim đacima bio je Petar Barbarić. Bio je najbolji učenik i za dvije godine uspio je odličnim uspjehom završiti četiri razreda škole. Zbog nemogućnosti da ga dalje školuju, roditelji Petra dadoše u trgovinu kod jedne dobre obitelji. Godine 1889. rektor je travničkog sjemeništa razaslao pismo učiteljima po BiH moleći ih da mu preporuče dobre i nadarene mladiće koji bi se željeli posvetiti svećeničkom staležu. Tako je Petar stigao u Travnik i kroz osam godina bio prvu i svom razredu, uzoran u svemu. Provodio je običan život tadašnjeg đaka sjemeništarca, ali ta običnost bila je neobična, jer je vrijeme dobro iskorištavao, s milošću Božjom surađivao, odgojiteljima i profesorima bio poslušan, prema njima puno poštovanja i poučljivosti, a prema sudrugovima uvijek društven, spreman pomoći. Postao je pravo svijetlo travničkog sjemeništa. Ozbiljno se spremao i izgrađivao za službu Crkvi i narodu. U višim je razredima donio odluku da stupi u Družbu Isusovu i postane isusovac. No Bog je s njim imao drugi plan. Petar se kao sedmoškolac za jedni šetnje teško nahladio, navukao sušicu i godinu dana kasnije umro, položivši prije toga isusovačke zavjete. Svoju je preranu smrt primio svjesno kao dar iz Božje ruke. Mladić nije navršio ni 23 godine, a u tako kratkom životnom vijeku postigao je da ga se pobožni vjernici sjećaju i stotinu godina nakon smrti. O Petru je napisano mnogo stranica, u Travniku je svečano proslavljena stogodišnjica smrti a proces za njegovo proglašenje blaženim i svetim je u tijeku.
[Vrh] Go down
mala_djevojka
Ljubitelj foruma
mala_djevojka

Female
Broj postova : 3020
Datum registracije : 05.12.2008

Svetac/Svetica dana - Page 11 Empty
PostajNaslov: Re: Svetac/Svetica dana   Svetac/Svetica dana - Page 11 I_icon_minitime4/18/2010, 00:37

16. travanj 2010.

Sveti Benedikt Josip Labre (1748-1783)

Današnji je svetac rođen u Francuskoj kao prvijenac od petnaestero djece. Benedikt je polazio mjesnu školu koju je vodio kapelan. Dječak nije bio naročito nadaren, ali ga je zato već od malena resila neka neobična ozbiljnost. Kad mu je bilo 12 godina polazi svome ujaku i kumu koji je bio župnik i ondje luči latinski u nadi da bi mogao postati svećenik. Sa 16 godina Benedikt izrazi želju da pođe u trapistički samostan čemu se opirala cijela obitelj. Drugi ujak koji je također bio svećenik savjetuje da Benedikt krene u kartuzijance ali ga oni ne primiše. Benedikt je i dalje tražio svoje mjesto pa je tako za vrijeme ciče zime prepješačio 280 kilometara do trapističke opatije ali je i tu bio odbijen. Tada ode u kartuziju gdje ostade na kušnji 6 tjedana, ali je ne izdrža. Napokon ulazi u cistercitski samostan ali ga njegovi pretpostavljeni proglasiše neprikladnim jer im se činio odviše mirnim, smatrali su da nije dovoljno uravnotežen te da je premalo svet. Eto, tako su ljudi sudili o budućemu svecu.
Lutalac Benedikt sada krene u Rim s nadom da će naći svoje mjesto. Stjecajem okolnosti postade Božji prosjak i lutalac. Lutajući cestama, neprestano je molio a ako bi isprosio malo više nego što je mogao pojesti dijelio je s drugim siromasima. Noći i dane provodio je pod vedrim nebom. Umro je na današnji dan 1783. u dobi od 35 godina. Tek što je umro, Rimom se kao munja proširila vijest: "Umro je svetac!" Pokopali su ga u crkvi Madonna dei Monti na lijevoj strani glavnog oltara. U roku od 4 mjeseca pripisali su njegovu zagovoru više od 100 čudesnih ozdravljenja. Blaženim ga je godine 1860. proglasio Pio IX. a svetim 8. prosinca 1881. Leon XIII.
[Vrh] Go down
mala_djevojka
Ljubitelj foruma
mala_djevojka

Female
Broj postova : 3020
Datum registracije : 05.12.2008

Svetac/Svetica dana - Page 11 Empty
PostajNaslov: Re: Svetac/Svetica dana   Svetac/Svetica dana - Page 11 I_icon_minitime4/18/2010, 00:38

17. travanj 2010.

Blaženi Rudolf iz Berna (+ 1294)

Mnogi dokumenti iz starih vremena bilježe jedan gnusan čin koji se dogodio 1294. godine. Ovo zlodjelo pripisano je židovskoj općini, ili, bolje reći, nekim njezinim članovima. Oni su u neki rov odvukli jednog kršćanskog dječaka pa, da se izrugaju Kristovoj muci, razapeli su ga i ostavili na križu da izdahne. Iako su te nedjelo njegovi počinitelji držali u tajnosti, ono je ipak došlo na vidjelo. Grad Bern i njegov kler smatrali su dječaka pravim mučenikom pa su ga uz velike počasti pokopali u glavnoj crkvi blizu oltara svetog Križa. Taj oltar vjernici su kasnije prozvali "Oltar svetog Rudolfa" jer su neki od njih na njegov zagovor bili uslišani u svojim molitvama. Spomenuta je crkva s mučenikovim tijelom godine 1485. porušena, a na njezinu mjestu je sagrađena veća i ljepša. Tijelo je mučenikovo stavljeno u lijes te na oltaru svetog Križa vjernicima izloženo na štovanje. Godine 1528. za vrijeme reformacije kalvini su opustošili uz druge i tu crkvu te porušili oltar. Relikvije mučenika Rudolfa izvađene su iz lijesa, sahranjene u zemlju i tako im je nestao svaki trag. Crkva Rudolfa nikada nije službeno proglasila svetim. Jedino se zna da je u biskupiji Basel u njegovu čast bio sastavljen časoslov te u mjesni kalendar uveden i njegov blagdan.
[Vrh] Go down
mala_djevojka
Ljubitelj foruma
mala_djevojka

Female
Broj postova : 3020
Datum registracije : 05.12.2008

Svetac/Svetica dana - Page 11 Empty
PostajNaslov: Re: Svetac/Svetica dana   Svetac/Svetica dana - Page 11 I_icon_minitime4/18/2010, 00:38

18. travanj 2010.

Blažena Marija od Utjelovljenja (1566-1618)

Blažena Marija je rođena 1. veljače 1566. u Parizu te djetinjstvo proživljava u jeku sukoba između kalvinističkih hugenota i katoličke stranke. Djetinjstvo provodi kod sestara klarisa te se u njoj rađa želja za redovničkim životom. Međutim, roditelji su imali duge planove, morala je postati madame Acarie. Iako se udala preko volje, u 30 godina bračnog života bila je uzorna žena i majka, mila Bogu i ljudima. Kroz te je godine učila kako se svetost može postizavati i izvan samostana. U tom joj je mnogo pomogao sv. Franjo Saleški, koji ju je duhovno vodio. U jesen 1601. čitala je duhovne spise sv. Terezije Avilske, koji su je tako snažno zahvatili da je odlučila njezinu redovničku obnovu Karmela uvesti u Francusku. Počela je skupljati zvanja za takav način života pa je uz pismeno odobrenje Klementa VIII. sagradila u Parizu prvi samostan bosonogih karmelićanki. Među bosonoge karmelićanke stupile su i njezine tri kćeri. Kad je ostala bez muža nije više bilo zapreke te Marija oblači odjeću karmelićanki i odlazi u najstroži samostan. Kao redovnica bila je na pobudu svim sestrama, jer je uvijek bila spremna obavljati najniže poslove. Iako je od Boga bila obdarena velikim duhovnim darovima, ostade ponizna, jednostavna, smatrajući da je vršenje svakidašnjih dužnosti najbolji put prema Bogu. Nakon duge bolesti koju je strpljivo podnosila umire 18. travnja 1618. Blaženom ju je proglasio 5. lipnja 1791. papa Pio VI. Njezina je najveća zasluga je ta da se reformirane karmelićanke sv. Terezije Avilske raširiše po Francuskoj.
[Vrh] Go down
mala_djevojka
Ljubitelj foruma
mala_djevojka

Female
Broj postova : 3020
Datum registracije : 05.12.2008

Svetac/Svetica dana - Page 11 Empty
PostajNaslov: Re: Svetac/Svetica dana   Svetac/Svetica dana - Page 11 I_icon_minitime5/4/2010, 11:59

19.travanj 2010.

Svetac/Svetica dana - Page 11 Acb9d939

Sveti Leon IX., papa (+ 1054)


Jedan
od vrlo zaslužnih papa za obnovu Crkve u XI. stoljeću bio je sveti Leon
IX. Pohađajući škole, zbog dobre naravi Bruno, kasniji Papa, stekao je
mnogo prijatelja. Postavši svećenikom pozvan je na carski dvor na kojem
se susreće s velikim svijetom politike i carstva, a pomalo i Crkve u
odnosu prema državi. Za Bruninu osjetljivu narav bilo je bolno saznanje
da veliki dio svećenika živi posve svjetovnog duha. Žalio je što car
postavlja biskupe i opate kao svoje državne činovnike po principu tko
više plati dobije veći položaj. Kada mu je bilo 24 godine poslanstvo
grada Toula zatraži od njega da im postane biskup. Car je imao s Brunom
druge planove ali on prihvati siromašnu biskupiju na rubu carstva. Kroz
pune 22 godine biskupovanja Bruno je ulagao sve svoje snage za dobrobit i
obnovu svoje biskupije. U kolovozu 1048. samo nakon 23 dana vladavine
umro je papa Damaz II. Pravo imenovanja novog pape imao je njemački car,
koji je ujedno bio i rimski car. Car i njegovi biskupi jednoglasno
izaberu Bruna koji se tome opirao. U isto vrijeme u rimu su izabrali za
papu Halinarda iz Lyona. Bruno je tražio kao preduvjet da prihvati
papinstvo da ga za papu izabere i rimski kler i puk. Kao pokornik i
hodočasnik Bruno se zaputi u Rim gdje ga puk i kler, potaknut njegovom
dobrotom izabere za papu i on uzima ime Leon IX. Poznajući rane Crkve
novi ih je papa odmah počeo liječiti. Sve one koji su novcem dobili
titule i časti je svrgnuo i uspostavljao pravu crkvenu disciplinu. Više
je bio na putu nego kod kuće u Rimu. Papa je posvuda sazivao sinode,
propovijedao, posvećivao crkve, pohađao samostane. U južnu Italiju
prodriješe tada Normani a kako Papa nije uspio dobiti pomoć za obranu
sam se predao kao otkupnina za zarobljene. Normani su ga držali 9
mjeseci u zarobljeništvu ali su se prema njemu odnosili s poštovanjem i
12. ožujka 1054. Papa se slobodan mogao vratiti u Rim. Za njegova
pontifikata dogodila se jedna od najvećih katastrofa u povijesti Crkve.
Bio je to Istočni raskol. Veliki je Papa umro 19. travnja 1054. Njegovi
su legati u Bizantu vodili pregovore s carigradskim patrijarhom, a onda
ga izopćili. Papa je već davno bio mrtav, ali raskol ostade. Papa Leon
IX. već je za života uživao glas sveca. Taj se glas poslije njegove
smrti još više proširio. Dogodila su se po njegovu zagovoru i neka
čudesna ozdravljenja. Papa Viktor III. godine 1087. izložio je njegovo
tijelo na štovanje vjernicima. Danas ono počiva u bazilici sv. Petra.
[Vrh] Go down
mala_djevojka
Ljubitelj foruma
mala_djevojka

Female
Broj postova : 3020
Datum registracije : 05.12.2008

Svetac/Svetica dana - Page 11 Empty
PostajNaslov: Re: Svetac/Svetica dana   Svetac/Svetica dana - Page 11 I_icon_minitime5/4/2010, 12:00

20.travanj 2010.

Svetac/Svetica dana - Page 11 9d4a2868

Sveta Agneza od Montepulciana (+ 1317)


Ova
je svetica rođena u plemićkoj obitelji u Italiji u drugoj polovini XII.
stoljeća. Točan datum rođenja nije poznat. Već s 9 godina Agneza stupa
među dominikanke. Pokazivala je izvanredne znakove svetosti, pa su je
već s 15 godina sestre izabrale za poglavaricu. Glas se o njoj posvuda
vrlo brzo raširio. Stoga jednog dana dođe izaslanstvo iz njezina
zavičaja, iz grada Montepulciana, moleći je da se vrati u svoj rodni
kraj i ondje osnuje samostan. Svetica je u tome prepoznala Božji glas te
pošla u Montepulciano. Ondje je započela s gradnjom crkve i samostana
Santa Maria Novella. I tu je izabrana za poglavaricu novonastale
redovničke zajednice te je u toj službi ostala sve do svoje smrti 20.
travnja 1317. Agneza je bila obasuta mnogim izvanrednim darovima, ali je
uza sve to uvijek ostala ponizna i jednostavna, bez uznositosti, što je
uvijek znak da je Bog na djelu. Agnezu iz Montepulciana proglasio je
svetom 10. prosinca 1726. papa Benedikt XIII. U talijanskoj umjetnosti
Agnezu često prikazuju s drugim dvjema kasnijim svetim dominikankama:
Katarinom Sijenskom i Ružom Limskom.
[Vrh] Go down
mala_djevojka
Ljubitelj foruma
mala_djevojka

Female
Broj postova : 3020
Datum registracije : 05.12.2008

Svetac/Svetica dana - Page 11 Empty
PostajNaslov: Re: Svetac/Svetica dana   Svetac/Svetica dana - Page 11 I_icon_minitime5/4/2010, 12:00

21.travanj 2010.

Svetac/Svetica dana - Page 11 6e34db04

Sveti Anzelmo, biskup i crkveni naučitelj (1033-1109)


Sveti
Anzelmo je rođen 1033. godine u sjevernoj Italiji i već od ranog
djetinjstva imao je sklonost prema monaškom životu. Nakon majčine smrti
dolazi u sukob s ocem kojega napušta i tri godine provodi lutajući po
Francuskoj. Anzelmo 1060. postaje benediktinac, tri godine kasnije
postaje prior samostana a godine 1078. i opat. Anzelmo je bio plodan
pisac. Napisao je čitav niz djela. U svojim pisanim djelima ispituje
odnos između istine, pravednosti i slobode. Nakon što je postao
nadbiskup u Canterburyiu za Anzelma su nastupile teške godine borbi i
sukoba s engleskim kraljevima koji su se sve više uplitali u crkvene
poslove. Zbog svoga stava u obrani prava Crkve dva puta je morao ići u
progonstvo. Posljednje tri godine života Anzelmo je proveo u miru i
spokoju u Engleskoj. Umro je 21. travnja 1109. u Canterburyju. Tek
godine 1720. bio je proglašen naučiteljem Crkve, a da nikada formalno
nije bio kanoniziran. No, o njegovu naslovu sveca nitko ne sumnja, jer
Crkva samo kanonizirane svece uvrštava u broj svojih naučitelja.
[Vrh] Go down
mala_djevojka
Ljubitelj foruma
mala_djevojka

Female
Broj postova : 3020
Datum registracije : 05.12.2008

Svetac/Svetica dana - Page 11 Empty
PostajNaslov: Re: Svetac/Svetica dana   Svetac/Svetica dana - Page 11 I_icon_minitime5/4/2010, 12:01

22.
travanj 2010.


Sveti Leonida, mučenik (+ 204)


Jedan
od najvećih učenjaka i genija prve Crkve bio je Origen. On je bio sin
svetog Leonide, mučenika, čiji se spomendan danas slavi. Poginuo je za
cara Septimija Severa, čiji je ukaz o progonu kršćana ispunio Egipat
mučenicima. Crkveni povjesničar Euzebije među tim mučenicima spominje
Leonidu, kome je 204. odrubljena glava. Taj je sveti mučenik iza sebe
ostavio sedam sinova od kojih je upravo Origen kao najstariji imao tek
17 godina. Očevo mučeništvo mladiću se duboko usjeklo u srce i dušu.
Današnji svetac, mučenik Leonida bio je divan uzor kršćanskog oca koji
je svoju djecu odgajao s mnogo brige i ljubavi.
[Vrh] Go down
mala_djevojka
Ljubitelj foruma
mala_djevojka

Female
Broj postova : 3020
Datum registracije : 05.12.2008

Svetac/Svetica dana - Page 11 Empty
PostajNaslov: Re: Svetac/Svetica dana   Svetac/Svetica dana - Page 11 I_icon_minitime5/4/2010, 12:01

23. travanj 2010.

Svetac/Svetica dana - Page 11 27f8541a

Sveti Juraj, mučenik


Život je sv.
Jurja ovijen mnogim legendama pa je i stručnjacima teško doći do
pouzdanih povijesnih podataka o njemu. Pobožni su ga roditelji odgajali u
vjerskom duhu, i to s uspjehom, sve dok nije odrastao i stupio u
vojničku službu. Za vrijeme Dioklecijana poginuo je mučeničkom smrću.
Crkva
se na današnji dan spominje još jednog sveca. To je


Svetac/Svetica dana - Page 11 B0663705

Sveti Adalbert, biskup i mučenik (956-997)


Današnji
svetac, sv. Adalbert je rođen 956. godine u istočnoj Češkoj. Nauke je
završio u Magdeburgu pod mudrim vodstvom nadbiskupa Adalberta. Nakon
smrti svoga velikog pokrovitelja i odgojitelja nadbiskupa Adalberta
vratio se u Češku gdje je zaređen za svećenika a 983. godine preuzima
upravu praške biskupije. Kao biskup provodio je vrlo strog život, postio
je, spavao na goloj zemlji i mnogo molio. Unatoč svojim velikim
nastojanjima uvidio je da njegovi vjernici ne žive u duhu Evanđelja te
nakon šest godina biskupovanja odlazi u Rim da se izjada papi Ivanu XV. i
uvjeri ga kako je nesposoban za vođenje biskupije. Papa je uvažio
njegovu tužbu i dopustio mu da se kroz 5 godina može pridružiti
redovnicima u jednom rimskom samostanu. Međutim, stvari su u Pragu
postajale se gore pa nadbiskup iz Maizna moli Papu da Adalberta vrati na
njegovu biskupsku stolicu. Adalbert pristane uz uvjet da Pražani
promijene svoj život. Oni su to po svojim predstavnicima obećali, ali
obećanje nisu izvršili. Adalbert je opet napustio svoju biskupiju i
pošao u Rim u samostan, ali ga je papa Grgur V. zamolio da se vrati u
Prag, što je on u poniznosti srca i prihvatio. Građani Praga ovaj se put
prema njemu pokazaše neprijateljski raspoloženi. Biskup je morao
pobjeći da bi se sklonio kod Boleslava Hrabrog, poljskog kneza. Knez je s
Pražanima pokušao voditi pregovore da prime svoga biskupa, a Adalbert
se odlučio da pođe kao misionar na sjever. Došao je u Gdanjsk, gdje je
njegov misionarski rad urodio dobrim rezultatima. Odatle je pošao u
Prusiju, gdje je bio neprijateljski dočekan. Pogani ga 23. travnja 997.
ubiše i tako on mučeničkom smrću zapečati svoj i onako mukotrpan život.
Već godine 999. papa Silvestar II. proglasio ga je svetim.

[Vrh] Go down
mala_djevojka
Ljubitelj foruma
mala_djevojka

Female
Broj postova : 3020
Datum registracije : 05.12.2008

Svetac/Svetica dana - Page 11 Empty
PostajNaslov: Re: Svetac/Svetica dana   Svetac/Svetica dana - Page 11 I_icon_minitime5/4/2010, 12:02


24. travanj 2010.

Svetac/Svetica dana - Page 11 D433b91a

Sveti Fidelis iz Sigmaringena, mučenik
(1573-1622)


Reformacija Martina Luthera u
XVI. stoljeću preplavila je Njemačku, a posljedica je bila da je preko
dvije trećine njemačkog stanovništva prešlo na protestantizam. Bilo je
samo pitanje vremena da li će istim putem poći još i ono što je ostalo
vjerno Katoličkoj crkvi. Napetost je u Europi između katolika i
protestanata sve više rasla te se izrodila najprije u hugenotske ratove,
a zatim u strašni tridesetogodišnji rat. U tom burnom, nemirnom i
napetom vremenu proveo je svoj zemaljski život i sveti Fidelis, koji se
rodio godine 1573. u Sigmaringenu, a poginuo za vrijeme
Tridesetogodišnjeg rata 24. travnja 1622. u Seewiesu.

Kako su
katolici u Njemačkoj bili manjina, a manjini je uvijek teže, njihova je
lozinka bila: "Valja izdržati!" Nadali su se da će s vremenom i njima
osvanuti bolji dani. Na ustrajnost i izdržljivost bodrio je godine 1612.
i kapucinski provincijal svoju subraću govoreći im: "Ne obazirući se na
prijetnje i nasilja krivovjeraca vršimo svoju dužnost propovijedajući i
poučavajući, a trudimo se i nastojmo da se zalutali vrate natrag u
krilo prave Crkve! Neka nas sve potaknu na radosno služenje ona naša
subraća u Švicarskoj koji su nedavno, Krista radi, dvoreći okužene našli
smrt u Gospodinu."

Mladi i sposobni pravnik doktor Marko Roy,
kako se zvao otac Fidelis prije stupanja u kapucine, promatrajući teške
prilike katolika odluči ostaviti svoju karijeru te se isključivo
posvetiti dušobrižničkom radu. Krista radi izabrao je teži životni put.
Postao je siromašan kapucin. Učinio je taj hrabri korak stojeći pod
dubokim dojmom onih kapucina koji su dvoreći okužene i sami poumirali.
Njihov ga je primjer osvojio i uputio na put herojskoga služenja. A
želio je svojim služenjem utirati putove sjedinjenja među rastavljenim
kršćanima.

Godine 1612., kad je bio zaređen za svećenika, otac je
Fidelis napisao kratak spis pod naslovom Vježbe serafske pobožnosti.
Bile su to zapravo njegove privatne bilješke, iz kojih odsijeva njegova
vatrena duša, kojoj je bilo mnogo stalo do pomirenja i sjedinjenja
rastavljene i zavađene kršćanske braće. On u tim bilješkama ovako moli i
vapi: "Predobri Oče milosrđa, smiluj se ovome svijetu te od vjere
otuđene narode privedi natrag k spoznavanju istine! Ne dopusti da toliki
ljudi koji su Tvoja slika odu u propast! Ne dopusti da predragocjena
krv Tvoga Sina za njih bude uzalud prolivena! Pred Tobom, Gospodine,
oplakujem tu svoju braću koja su daleko od Tebe i kad bih mogao, kako
bih rado s njihovim duhom u Tebe vjerovao, s njihovom voljom Tebe ljubio
i svim Ti silama nepokolebivo služio. No ja ne mogu ništa drugo do
željeti i plakati te svoju tako žarku želju pred Tvoje uzvišeno
veličanstvo izlijevati. Gospodine, plačem zbog Tvoje braće, koja su od
Tebe tako daleko!"

U teškim vremenima napetosti, fanatizma i
mržnje jedino još ljubav može biti lijek i melem na rane. To je dobro
znao dobri otac Fidelis pa je Gospodina za herojsku ljubav ovako molio:
"O preslatki i predobri Isuse, očuvaj me, da bih te ljude, makar me još
više mrzili i progonili, prezirao, omalovažavao i nedostojnima držao ili
se od njih odvraćao! Ne dopusti mi da ikad upadnem u mržnju, pa čak
niti u neku preosjetljivu ogorčenost i ne daj da ikad zdvajam nad
njihovim poboljšanjem!"

Kad čitamo tu molitvu, možda se moramo
zastidjeti samih sebe jer smo često prema onima koji nam što na žao
učiniše, preosjetljivi, nesposobni oprostiti, zaboraviti uvredu. A takav
stav nije evanđeoski. Isus nas uči da praštamo, da zaboravljamo na
nepravde, da molimo za progonitelje, da činimo dobro i onima koji nam
čine zlo. Sveci su shvatili taj nauk. Shvatili su ga jer su bili duhovno
veliki. Malo, sićušno, uskogrudno srce ne može to razumjeti. Zbog toga
bi u sličnim prilikama naša molitva morala biti da Gospodin raširi naša
srca i učini ih sličnima svome srcu.

Fidelis od Sigmaringena imao
je veliko ljudsko i kršćansko srce. Zato je tako znao i moliti. Jedan
njegov subrat svjedoči o njemu: "U svim je životnim prilikama njegov duh
bio uzdignut k Bogu: u žegi i studeni, u gladu i žeđi, u opasnostima i
nevoljama, bilo da se nalazio u samostanu bilo izvan njega."

Papa
Grgur XV. apostolskom konstitucijom Inscrutabili Divinae Providentiae
osnovao je 22. lipnja 1622. Kongregaciju za širenje vjere, koja se danas
zove Kongregacija za evangelizaciju naroda. Ta ista Kongregacija, još
dok je bila samo komisija, povjerila je manjoj braći kapucinima
švicarsku pokrajinu Reciju, u koju je sve više nadirao protestantizam.
Kapucinima je bila zadaća propovijedanjem i pastoralnim radom to
spriječiti. Za taj je posao bio određen i otac Fidelis, koji će na taj
način postati prvomučenik kako svoga reda tako i spomenute misijske
Kongregacije. On je za to bio i spremljen jer je svojim molitvama za
sjedinjenje kršćana htio pridodati i žrtvu života. Polje njegova rada
bilo je u današnjoj Švicarskoj, tamo oko Seewisa ili Doline livada.

Fidelis
je dvjema stvarima naročito navukao na se gnjev inovjeraca: obraćenjem
baruna Rudolfa von Salisa i zbog dekreta što ga je izdao guvernator
Baldiron, koji je katolicima išao veoma u prilog. Taj je dekret u onome
kraju sam i proglasio. Stoga 23. travnja 1622. neki inovjerci iz Seewisa
pođoše u Gruesch i, glumeći želju za obraćenjem, na prijevaru domamiše u
svoju crkvu oca Fidelisa da im ondje propovijeda. On se hrabro odazvao,
iako je u srcu slutio da će to tragično završiti. Izjavio je: "Za pravu
vjeru sam spreman i umrijeti. Šalju me da je propovijedam, a ja, iako
moram držati da sam nevrijedan mučeničke krune, znam ipak sigurno da mi
ju je Gospodin već pripravio." Uspevši se na propovjedaonicu opazio je
ondje napisano: "Propovijedat ćeš još danas i nikad više!" I doista je
njegova propovijed bila prekinuta. U crkvi je nastao metež. Jedan je
inovjerac pucao u njega, ali ga nije pogodio. Otac Fidelis je sišao s
propovjedaonice te izišao iz crkve. Ondje ga je opkolilo 25 naoružanih
ljudi te s mačevima i željeznim štapovima nahrupiše na njega i ubiše ga.
Otac je Fidelis molio: "Oče, oprosti im jer ne znaju što čine!" I tako
se ispunila njegova molitva koju je svaki dan upravljao Gospodinu: da ga
nikad ne bi uvrijedio teškim grijehom i da bi poginuo kao mučenik. Bilo
je to 24. travnja 1622.

Mučenikovo tijelo počiva danas u
katedrali u Churu. Godine 1729. Fidelis je proglašen blaženim, a 29.
lipnja 1746. Benedikt XIV. uvrstio ga je u broj svetaca.

I tako
je slavno završio svoj zemaljski tijek davši najodličniji smisao svome
životu dvostruki doktor, građanskoga i crkvenoga prava, koji je uz svoj
materinji jezik govorio još i francuski i talijanski. Opskrbljen
diplomama i kvalifikacijama, nadaren znanjem, mogao je u svijetu
načiniti veliku karijeru i provoditi lagodan život. No on nije prihvatio
tu mogućnost, već Kristov uski, strmi i trnoviti put. Zato je izabrao
strogi i siromašni život kapucina. No njegova velikodušnost još nije
poznavala granica. On se nije zadovoljavao samo s onim u redu propisanim
molitvama i pokorama, već je tome i nadodavao. Ustajao bi u ponoći te
molio i razmatrao i po tri sata, da ujutro već u 5 bude opet prvi u
koru. Otac Ivan, njegov subrat, piše o njemu: "U vrijeme Korizme jedva
smo kada večerali. A otac Fidelis posta nikada nije ni prekidao, već ga
je produžio godišnje na pet do šest mjeseci, pa i onda kad bi čitav dan u
raznim mjestima propovijedao ili kad bi bio iscrpljen od hodanja po
snijegu i kiši. Glad, žeđ, neimaštinu i sve druge nepogodnosti podnosio
je herojskom strpljivošću slijedeći na taj način svoga propetoga
Gospodina."

On je ozbiljno shvatio Gospodinove riječi: "Ako tko
hoće ići za mnom, neka se odreče samog sebe, neka svaki dan uzme križ
svoj i neka me slijedi! Jer tko hoće spasiti život svoj, izgubit će ga, a
tko izgubi život svoj radi mene, spasit će ga" (Lk 9,23-25). Fidelis je
tim riječima dao pravac i smisao svome životu. On im je bio do konca
vjeran, što i označuje njegovo redovničko ime Fidelis, tj. vjeran.

Isus
od Svojih vjernih sljedbenika traži kidanje od svega neurednoga koje
ide i sve do heroizma. On kaže: "Ako te na grijeh navodi tvoja ruka ili
noga, odsijeci je i baci od sebe, jer ti je bolje hromu i kljastu ući u
život nego da budeš s dvjema rukama ili s dvjema nogama bačen u oganj
vječni. Ako te i tvoje oko navodi na grijeh, iskopaj ga i baci od sebe,
jer ti je bolje s jednim okom ući u život nego da budeš s dva oka bačen u
pakao ognjeni" (Mt 18,8-9).

Sveti Fidelis je često razmatrao o
tim riječima i samo tako možemo shvatiti onaj njegov radikalizam kako u
molitvenom tako i u pokorničkom životu. On se nije šalio, on se nije
igrao kršćanstva, već je kršćanski zadatak shvatio najozbiljnije i
najvelikodušnije. Isus traži od Svojih vjernih slugu da shvate kako u
svom životu moraju uvijek tražiti Boga i kako za Njega moraju biti
spremni žrtvovati sve osjećaje i svaku stvar, pa i ono što nam je
najdraže i uz što smo najviše vezani. A da bismo došli do takvih
vrtoglavih duhovnih visina, potrebna nam je ona prava sloboda. Sveci su
je posjedovali, zato nam mogu svijetliti kao vodiči u ovom našem burnom,
nestalnom i opasnom životu.
[Vrh] Go down
mala_djevojka
Ljubitelj foruma
mala_djevojka

Female
Broj postova : 3020
Datum registracije : 05.12.2008

Svetac/Svetica dana - Page 11 Empty
PostajNaslov: Re: Svetac/Svetica dana   Svetac/Svetica dana - Page 11 I_icon_minitime5/4/2010, 12:04

25.travanj 2010.

Svetac/Svetica dana - Page 11 A070cbe9

Sveti Marko, evanđelist


O životu
svetoga Marka ne znamo mnogo. Ono najznačajnije o njemu govori nam
zapravo njegovo evanđelje. Kad kažemo o njemu, ne mislimo na određene
biografske podatke, već o njemu kao piscu Evanđelja. Njegovo pisano
djelo govori o njemu kao o odličnu pučkome pripovjedaču. On pripovijeda
događaje Isusova života jasno, a zaustavlja se i na vrlo dragocjenim
pojedinostima kojih kod drugih evanđelista ne susrećemo. U svom je
pripovijedanju pod utjecajem svetoga Petra jer je zapravo njegove
kateheze stavio na papiros za potrebe vjernika rimske općine. J.
Wellhausen kaže za sv. Marka da je u pisanju "jednostavan i neposredan,
sa stanovitom hrapavošću pučke umjetnosti". On pripovijeda onako kako to
čine jednostavni ljudi, kao oni koji ne posjeduju veliku kulturu.
I
prilično rašireno štovanje sv. Marka govori nam podosta o njemu. Tako ga
latinska Crkva na današnji dan slavi kao mučenika. Prema Martirologiju
sv. Bede Marko je bio ubijen i pokopan u Aleksandriji, kamo je morao
otići iz Rima. Već godine 829. njegovo tijelo nalazimo u Veneciji, koja
ga izabra za svoga zaštitnika i sagradi mu velebnu ba-ziliku. Njegov se
blagdan ondje uvijek slavio najsvečanije.
U našim krajevima posvećene
su sv. Marku dvije katedrale: u Korčuli i u Makarskoj, a u Zagrebu na
Griču starodrevna crkva Sv. Marka postade kao neki simbol Gornjega grada
te crkva koja je možda najvi-še ušla u razna povijesna zbivanja
hrvatskoga naroda.
Blagdan sv. Marka Evanđeliste može nam biti krasna
prilika da se duhovno što više sprijateljimo i s njegovim evanđeljem i
sa Svetim pismom uopće. Tome neka pripomognu i ove misli! Sveto pismo je
povijest u kojoj je glavni junak Bog sam, koji nepres-tano govori,
djeluje i zahvaća. On je od vječnosti zamislio povijest spasenja, a
Sveto pismo od prve do posljednje knjige opisuje njezino ostvarenje.
Sveto
pismo je knjiga Isusa Krista. To vrijedi ne samo za Novi već i za Stari
zavjet, jer je Stari pripremao Novi i u svjetlu Staroga bolje shvaćamo
Novi zavjet. Ono je "Radosna vijest o Isusu Kristu, Sinu Božjemu" (Mk
1,1), koju navijestiše već proroci i koja mora biti navi-ještena sve do
konca vremena.
Sveto pismo je knjiga nade jer nam govori o najvećoj
nadi koja je ika-da u povijesti bila dana. Ono nam govori i o životu
poslije smrti, s onu stranu groba, o vječnosti.
Sveto pismo je knjiga
molitve, koja može neprestano hraniti našu i usmenu i mislenu molitvu.
Sveto
pismo je knjiga Crkve. U njoj Crkva pronalazi svoje božansko
podrijetlo, svoju mudrost, svoju vjeru. Sav nauk Crkve temelji se na
Svetom pismu koje osvjetljuje učiteljstvo i usmena predaja. Crkva se u
svom bogoslužju i u dijeljenju sakramenata neprestano služi Svetim
pismom.
Magdalena Delbręl lijepo kaže za Evanđelje: "Ono je knjiga
Gospodi-nova života. Ono je napisano da postane knjiga i našega života.
Svaka je od njegovih riječi duh i život." Slaveći danas svetoga Marka,
pisca drugog evanđelja, treba da i nas kao i tolike druge prije nas
zahvati čar njegova predragocjenog spisa.
[Vrh] Go down
mala_djevojka
Ljubitelj foruma
mala_djevojka

Female
Broj postova : 3020
Datum registracije : 05.12.2008

Svetac/Svetica dana - Page 11 Empty
PostajNaslov: Re: Svetac/Svetica dana   Svetac/Svetica dana - Page 11 I_icon_minitime5/4/2010, 12:07

26.
travanj 2010.


Sveti Pashazije Radbertus, opat (790-860)


Najveći
teolog IX. stoljeća na Zapadu bio je Paschasius Radbertus. Postao je
slavan po svome dogmatskom spisu De corpore et sanguine Domini (Rasprava
o tijelu i krvi Gospodinovoj), po kojem je dobio i časni naslov "teolog
Euharistije" te koji je ujedno "prva znanstvena monografija o
Euharistiji". U 12 knjiga napisao je i vrlo bogat, ali i originalan
komentar Matejevu evanđelju. Tumačeći pak 44. psalam razvio je svoju
mariologiju, koja je silno utjecala na razvoj štovanja Presvete
Bogorodice u srednjem vijeku. U raspravi o trima bogoslovnim krepostima:
vjeri, ufanju i ljubavi, dao je veoma vrijedan prilog
asketsko-mističnoj teologiji, koja je bila namijenjena redovničkom
podmlatku. Sve u svemu, bio je velik i plodan pisac, vrijedan da se
upoznamo i s njegovim životom.
Pashazije se rodio oko godine 790. kod
Soissonsa u današnjoj Francuskoj. Već je kod rođenja izgubio majku i
tako bio lišen ljubavi zemaljske majke. Možda se baš zbog toga tako
nježno i pobožno obraćao nebeskoj Majci i o njoj tako lijepo pisao. Na
krštenju je dobio ime Radberto ili njemački Radbert. Ali je po običaju
humanista onoga vremena uz to dodao još i latinsko ime Paschasius. Kako
je rano ostao siroče bez majke, prihvatila su ga iz samilosti milosrdna
srca sestara benediktinki Naše Gospe iz Soissonsa. Kad je malo
poodrastao, predan je na odgoj u benediktinsku opatiju Sv. Petra u
Soissonsu. Vrlo mlad je primio klerički vijenac ili tonzuru i tako
postao klerik, no to ga nije ni najmanje smetalo da se jedno vrijeme
preda raskalašenu životu. Zasićen a i razočaran užicima što mu ih je
pružao svijet ušao je u se, obratio se te posve ozbiljno prigrlio
redovnički život u opatiji Corbie pod mudrim ali i odlučnim vodstvom sv.
opata Adalarda.
Godine 822. pratio je svetog Adalarda i njegova
brata Wallu u Saksoniju, gdje su na rijeci Weseru osnovali samostan
Neu-Corbie. Zbog svojih umnih sposobnosti pozvan je ipak vrlo brzo
natrag u svoj stari samostan da ondje vodi samostansku školu. Među
njegovim učenicima bio je i sveti Oskar, apostol europskoga Sjevera, o
kojem smo pisali u veljači.
Godine 845. Pashazije je izabran za opata
svoga samostana pa je kao takav prisustvovao i nekim pokrajinskim
crkvenim saborima. Zbog neke neugodne afere u samostanu žrtvovao je
samoga sebe pa je godine 851. ovlastio svoje redovnike da izaberu novoga
opata, a on se sam povukao u St. Riquier, da se sav posveti svojim
dragim naukama i pisanju. Kad se vratio mir u samostan u Corbieu pozvan
je i on natrag u taj samostan, no u želji da živi kao jednostavan monah.
Kroz
vrijeme i nedaće Pashazije se razvi u pravoga sveca. Resile su ga
temeljite kreposti, osobito poniznost, a bio je i velik prijatelj
molitve te zajedničkog časoslova u koru. Iz poniznosti se nije dao ni
rediti za svećenika. Smatrao se nevrijednim tako uzvišene časti.
Zbog
svog nauka o Euharistiji izišao je na glas. U njem se pokazuje na
zamjernoj teološkoj visini. Raspravljajući o tom uzvišenom predmetu
postavio je pitanje "o odnosu jedne žrtve i mnogih misa". I na to je
pitanje ovako mudro odgovorio: "Na korist Crkve i naših duša jedna
velika, sveobuhvatna otkupiteljska žrtva na Kalvariji doživljava u misi
svoje prikazanje po kojemu se plodovi otkupljenja dijele pojedincima."
Teologa Euharistije Pashazija Radberta prikazuju stoga na slikama vrlo
rado obučena kao opata s knjigom u ruci, dok mu anđeo koji silazi s neba
pokazuje pokaznicu.
Već smo spomenuli da se Pashazije Radbertus
bavio i mariologijom. Na tom području, kako pokazuju suvremene studije o
njemu, bilo ih je i na VI. međunarodnom mariološkom kongresu u Zagrebu
godine 1971., napisao je vrijednih stvari. Tako je napisao De partu
Virginis (O rađanju Djevice). To je djelo posvetio Teodardi i njezinim
redovnicama, a u njemu brani djevičanstvo BD Marije u porodu. Napisao je
i djelo O Marijinu rođenju. U spisu o Marijinu uznesenju na nebo
naučava da je Marijino tijelo ostalo pošteđeno od raspadljivosti, pa je
tako i on davno već malo-pomalo pripremao put proglašenju dogme o
Marijinom tjelesnom uznesenju na nebo, koja je kao takva službeno
proglašena tek u našem stoljeću.
Pashazije Radbertus umro je 26.
travnja 860. te po vlastitoj želji bi pokopan u crkvi Sv. Ivana među
siromasima i slugama opatije, što je opet znak njegove iskrene
poniznosti, pa je u tome vrlo suvremen, jer je u svemu želio dijeliti
sudbinu malih ljudi.
sv. Pashazije Radbertus; sv. Antim
Amienski
biskup Gvido "po nalogu vlasti Svete Stolice" prenio je njegovo tijelo
13. srpnja 1058. u opatsku crkvu, gdje su mu iskazane počasti kao svecu.
I to je bila neke vrste njegova kanonizacija. Za vrijeme Francuske
revolucije, kad su na barbarski način stradale i nestale mnoge svetačke
relikvije, njegove ipak nisu jer su ih monasi sakrili i na taj način
spasili. Od godine 1820. te relikvije počivaju u župnoj crkvi Svetog
Petra u Corbieu.
[Vrh] Go down
Zoki
Zagrijao tipkovnicu
Zoki

Male
Sagittarius Cat
Broj postova : 453
Godine : 31
Lokacija : Sombor
Datum registracije : 19.04.2010

Svetac/Svetica dana - Page 11 Empty
PostajNaslov: Re: Svetac/Svetica dana   Svetac/Svetica dana - Page 11 I_icon_minitime5/12/2010, 08:13

danas je sv Vasilije Ostroški
Citat :
Sveti Vasilije Ostroški (Jovanović) rođen je u selu Mrkonjići, Popovo
polje u Hercegovini 1610.godine. Kada je odrastao otišao je u trebinjski
manastir Uspenija Presvete Bogorodice i tu se zamonašio. Kao monah
ubrzo se pročuo zbog svog podvižničkog života, a kasnije je izabran i
posvećen za episkopa zahumskog i skenderijskog.


Kao arhijerej
živeo je u manastiru Tvrdošu i odatle utvrđivao u pravoslavlju svoje
vernike, čuvajući ih od turskih svireposti i latinskog lukavstva. Kada
su Turci razorili Tvrdoš, Vasilije se preselio u manastir Ostrog gde je
nastavio svoj strogi podvižnički život, uz mnogo tople molitve i brige
za svoje vernike.

Umro je 1671. godine, a njegove čudotvorne i
celebne mošti i njegov grob čuvaju se do današnjeg dana. U njihovu moć
iscelenja i utehe veruju podjednako i hrišćani i muslimani. U Ostrogu se
svake godine na Trojčina dne održava veliki narodni sabor.

Srpska
pravoslavna crkva slavi Svetog Vasilija Ostroškog 12. maja, po
Gregorijanskom kalendaru (29. aprila, po Julijanskom).

čudotvorac čijim moštima prilaze na milione građana svih vera,poštuju ga i pravoslavci i katolici i muslimani

Svetac/Svetica dana - Page 11 Sv_vas10

Svetac/Svetica dana - Page 11 Ostrog10
[Vrh] Go down
http://zoki61.do-goo.net/index.htm
Goran
Administrator
Administrator
Goran

Male
Cancer Rooster
Broj postova : 87086
Godine : 38
Lokacija : Bjelovar
Datum registracije : 24.09.2008

Svetac/Svetica dana - Page 11 Empty
PostajNaslov: Re: Svetac/Svetica dana   Svetac/Svetica dana - Page 11 I_icon_minitime6/2/2010, 20:44

1.lipanj



Sveti Justin, filozof i mučenik

(† 165)



U svetom Justinu dolazimo u II. stoljeću do posve novog tipa kršćanskoga sveca. To je tip sveca intelektualca, učena čovjeka koji se bavi znanošću, filozofa koji razmišlja o smislu života i o posljednjem uzroku svih stvari. Sv. Justin je i kao kršćanin zadržao način razmišljanja grčkih filozofa, pa i njihov stil života, samo što je filozofiju nastojao upotrijebiti za što bolje naviještanje kršćanskih istina i staviti je u službu teologije. Upoznajmo taj lijepi život, koji od svoje duhovne svježine nije još ni danas ništa izgubio.

Justin se rodio početkom II. stoljeća u gradiću Flavia Neapolis, stari Sihem, a današnji Nablus, u srcu Samarije, središnjeg dijela Palestine. Njegov je otac Prisco bio vjerojatno latinskog podrijetla, možda je kao službenik došao u Palestinu, a obitelj je bila poganska.

Izgleda da Justin nije bio neki naročit poznavalac židovske i samarijske vjere i kulture, jer kao građanin posve rimskog naselja nije dolazio u dodir s obližnjim starosjediocima. Flavia Neapolis je bila sagrađena nakon razorenja Jeruzalema kao novo središte Rimljana, gospodara tadašnje Palestine. U gradu se njegovala grčka kultura pa je u njoj bio odgojen i mladi Justin. Iz njegovih se kasnijih spisa vidi da je bio priličan poznavalac govorništva, pjesništva, povijesti, a naročito filozofije.

Svu njegovu pažnju zaokupljali su filozofski problemi. U njegovo doba filozofija nije bila neka apstraktna znanost, daleka od života, već više egzistencijalna, životna. Ona je nastojala rješavati čovjekove konkretne probleme i donijeti mu nutarnje oslobođenje i spasenje. Za istinom se tragalo da bi se lakše i sigurnije došlo do sreće, do ostvarenja one čovjekove vječne i praiskonske težnje. Justin je sam opisao svoj mučni i dugi put, svoje filozofsko probijanje kroz razne sustave: stoicizam peripatetizam, pitagoreizam, dok nije došao do platonizma. Tek ta mu je filozofija pružila neko zadovoljstvo, upravljajući mu život prema promatranju Boga.

Neumorni filozof i tražitelj potpune istine tražio je i dalje. Zato se povukao u jedno samotno mjesto kraj mora nadajući se da će u tišini i razmišljanju pronaći pravu sreću i mudrost. Tada se za vrijeme šetnje susreo s nekim tajanstvenim starcem, koji mu otkri da se prava sreća ne nalazi u Platonovoj mudrosti, već u knjigama prorokâ i u novozavjetnim spisima. Isus Krist je onaj jedini koji donosi spasenje i sreću. Justin se sada svim žarom dao na čitanje i proučavanje knjiga Svetoga pisma, koje su ga tako osvojile i uvjerile u istinitost kršćanstva da je zatražio krštenje. Ne zna se točno za vrijeme i mjesto toga događaja. Neki misle da se zbio oko g. 130. i to ili u Efezu ili u Aleksandriji. Uostalom, te okolnosti i nisu tako važne, već događaj čovjeka filozofa koji postaje kršćanin. On je iskreno tražio istinu, našao je i prihvatio, za nju se kasnije svojim životom i spisima zalagao te za nju mučeničkom smrću pružio najveće i najuvjerljivije svjedočanstvo.

Sv. Justin svjedoči kako Kristova mudrost nije bila jedini motiv zbog kojega je prihvatio kršćanstvo. Na njega su djelovali i kršćani, s kojima je dolazio u dodir. Upoznavši ih, vidio je kako su neistinite sve optužbe kojima se tada udaralo na njih. Justin je preko kršćana u kršćanstvu otkrio vjerodostojnu religioznost, iskrenu pobožnost, veliku želju za služenjem Bogu i bližnjemu, a najviše ga je ispunjavala udivljenjem spremnost tolikih kršćana da ustraju u svojoj vjeri i uz cijenu života.

Obrativši se na kršćanstvo, Justin se dao na apostolat, osobito među ljudima veće kulture. Njih je nastojao upoznati s mudrošću Krista Gospodina. Iz vlastitog je iskustva znao da je grčko-rimski svijet upoznao kršćanstvo samo preko njegovih neprijatelja, a ta je spoznaja nužno morala biti iskrivljena, subjektivna i netočna. Protiv kršćanstva posvuda su se širile netočne vijesti, predrasude, bez ikakva ozbiljnog nastojanja da se uđe u bit objavljenih istina. Justin upravlja sve svoje nastojanje u to da o kršćanstvu dade jednu objektivnu sliku. U tu svrhu obraća se ne samo malim skupinama katekumena, već i svima onima koji iskrena srca traže istinu. Njih poučava, za njih sastavlja spise apologetskoga značaja, pobijajući sve ono što se o kršćanstvu netočno širilo. Da bi kao filozof bio što bliži svojim slušačima, on i poslije krštenja nosi tada uobičajeni plašt, kojim su bili zaogrnuti učitelji filozofije. Nadalje: obilazi glavna kulturna središta Rimskoga Carstva, a po uzoru drugih filozofa osniva svoju školu poučavajući u njoj sve koji su mu dolazili.

Negdje oko g. 135. Justin se u Efezu susreo s jednim židovskim rabinom te s njime izmijenio misli o tumačenju Pisama. Dvadeset godina kasnije to će i opisati u svome slavnom spisu Dijalog sa Židovom Trifonom. Inače se on daleko češće susretao s ljudima koji su dolazili iz grčko-rimskih kulturnih sredina, a manje sa Židovima.

Čitav je Justinov život poslije obraćenja na kršćanstvo, a još više njegova smrt, bilo svjedočenje za istinu Isusa Krista raspetoga. Povod pak njegovoj smrti vjerojatno je bio ideološki sukob s ciničkim filozofom Krescentom. U svojoj Drugoj obrani Justin pripovijeda kako je taj filozof kršćanima podmetao podvale, neistine i optužbe i na taj ih način ocrnjivao. Čak ih je optuživao da su i bezbošci. Na te je optužbe Justin reagirao svojom Drugom obranom, koju je upravio rimskome Senatu. Krescent ga je tada kao tobožnjeg neprijatelja rimskoga poretka tužio vlastima i Justin bi bačen u zatvor, a s njime i nekolicina njegovih učenika. Između g. 163–167. Justin je sa svojim drugovima Karitonom, Karitom (žena), Evelpistom, Jeraceom, Peonom i Liberianom osuđen na smrt i pogubljen. Mučeništvo je opisano u Aktima sv. Justina i drugova. Po jednodušnom sudu povijesne kritike taj spis ima veliku povijesnu vrijednost. Samu smrt ti su sveti mučenici sa svojim hrabrim i učenim predvodnikom najvjerojatnije podnijeli g. 165. za vrijeme cara Marka Aurelija. Po mišljenju svećenika učenjaka, docenta na Lateranskom sveučilištu Vladimira Boublika, Justinova mučenička smrt povlači sa sobom i žalosnu ironiju:

»Jedan filozof, koji je iskreno cijenio mudrost filozofije, bio je prijavljen od ambicioznog Krescenta, također filozofa, i osuđen na smrt u ime cara-filozofa Marka Aurelija.«

Iako svetog Justina kao mučenika spominju mnogi stari martirologiji, ipak je njegovo štovanje poprimilo veći zamah tek u XIX. stoljeću za vrijeme I. vatikanskog sabora i neposredno poslije njega. Saborski su oci zatražili od Pija IX. da uvede blagdan sv. Justina s misom i časoslovom u kalendar cijele Katolič ke crkve. Molbu su potkrijepili mišljenjem da bi štovanje toga mučenika filozofa moglo vjernike, a još više teologe koji zaploviše racionalističkim vodama, privesti u tijekove vjernosti Kristovu nauku kako ga izlaže učiteljstvo Crkve. Molbu je ispunio nasljednik Pija IX. papa Leon XIII. Blagdan se do reforme kalendara slavio 14. travnja, a danas se slavi l. lipnja, kad ga slavi i carigradska Crkva.

Sveti Justin je bio plodan pisac, ali se od njegove pismene ostavštine nije sve sačuvalo, čak je veći dio propao, izgubio se i nestao. Sačuvane su dvije Apologije ili obrane kršćana i Dijalog sa Židovom Trifonom.

Prva je Obrana napisana »150 godina nakon Isusova rođenja«, a upravljena je caru Antoninu Piju i drugim rimskim ličnostima. U njoj Justin brani kršćanstvo protiv nepravednog postupka vlasti, koji se temelji na glasinama neprijatelja kršćanskoga imena. Justin obrazlaže u njoj i temeljne kršćanske istine, naglašava vjeru u jednoga Boga, govori o ćudoređu, a osvjetljuje i kršćanske tajne, osobito krštenje i Euharistiju.

U Dijalogu sa Židovom Trifonom Justin nastoji dokazati kako su se starozavjetna proročanstva o Mesiji ispunila na Isusu Kristu. Prema mišljenju stručnjaka O. Hagemeyera Justinovi spisi imaju trajnu vrijednost. Resi ih čudesna teološka jasnoća. Sve do njegova vremena u poganskom i židovskom svijetu nije se iz usta jednog kršćanina čuo tako jasan, otvoren i smion govor. Stoga moderni povjesničari Crkve s pravom ističu da se baš u Justinu utjelovio dinamični element tadašnje mlade Crkve. On je bio njegov najodličniji nosilac. Dok su se drugi veliki učitelji II. stoljeća trudili očuvati poklad primljenoga nauka i na tome ostadoše, Justin je tražio nove načine i mogućnosti kako bi isti nauk približio velikome mnoštvu poganskoga i židovskoga svijeta. U tome je veoma suvremen pa i nama danas može služiti kao uzor. Ako možemo govoriti o svecima kao o »vječnim suvremenicima«, onda to za sv. Justina vrijedi u naročito velikoj mjeri.

Suvremeno je i Justinovo mučeničko svjedočenje. Gradski prefekt Rusticus, pred kojeg je bio predveden, obratio mu se ovim riječima: »Čuj, ti takozvani čovječe riječi, koji misliš da posjeduješ pravu mudrost! Kad sad budeš izbatinan i smaknut, vjeruješ li da ćeš se tada uspeti na nebo?« Justin je odgovorio: »Ako sve to pretrpim, čvrsto vjerujem da ću ondje prebivati.« – A prefekt će mu opet na to: »Dakle, ti stvarno misliš da ćeš doći u nebo i ondje primiti sigurnu plaću?« Justin je odgovorio: »To ne samo da mislim, već i točno znam te sam sav ispunjen tom sigurnošću.« Prefekt mu se još jedanput zaprijetio mukama ako ne bude žrtvovao bogovima, a Justin je odvratio: »Moja je i mojih drugova vruća želja da trpimo za Gospodina našega Isusa Krista i tako se spasimo. To će nam pred strašnim sudom našega Gospodina i Spasitelja donijeti spasenje, a pred njim će se jednom morati pojaviti cijeli svijet.« I Justinovi su sudrugovi u patnji sucu jednodušno odgovorili: »Čini što hoćeš! Mi smo kršćani i ne žrtvujemo likovima idola.«

Na to je Rusticus svečano izrekao presudu ovim riječima: »Budući da ovi ovdje odbijaju žrtvovati bogovima, ne pokoravajući se tako carevoj zapovijedi, neka prema zakonu budu izbičevani i odvedeni na smaknuće.« Na tu presudu stari časni izvještaj o svetim mučenicima dodaje još samo ovo: »Sveti su mučenici slavili Boga i pošli na stratište. Tamo su bili smaknuti. I tako su dovršili svoje mučeništvo u ispovijedanju našega Spasitelja. Neki su od vjernika potajno uzeli njihova tjelesa te ih uz pomoć milosti G. N. Isusa Krista, kome neka je čast u sva vremena i kroz vječnost, na dostojnome mjestu sahranili.«

U Prvoj obrani sveti Justin zabilježio nam je o krštenju ovo: »Iznijet ćemo vam sada kako se obnovljeni u Kristu – posvećujemo Bogu. Učinili bismo propust kad bismo to izostavili.

Oni koji vjeruju našem izlaganju i našem nauku, obećavaju najprije da će živjeti po ovom zakonu. Tada ih poučavamo kako će moliti. Učimo ih kako će postom i molitvom postići oproštenje grijeha. A i mi sami zajedno s njima molimo i postimo.

Tada ih vodimo na mjesto gdje ima vode. Tamo se, kao što smo mi preporođeni, i oni preporađaju. Peru se vodom u ime Božje, u ime Oca i Gospodara svih stvari, i u ime Isusa Krista, našega Spasitelja, i Duha Svetoga. Tako su vodom oprani…

Prvo rođenje zbilo se bez našeg znanja i privole zahvaljujući sjedinjenju naših roditelja. Nastavljamo živjeti podvrgnuti zlim sklonostima. Da ne ostanemo jadni i u neznanju, da dobijemo oproštenje grijeha, nad onim koji ulazi u vodu, koji želi biti opran i kaje se za grijehe, zazivamo ime Božje, Oca i Gospodara svemira… To se pranje naziva prosvjetljenjem, jer onaj tko prihvaća ovaj nauk, roni u Duh Svjetla, pa u ime Isusa Krista, raspeta pod Poncijem Pilatom, u ime Duha Svetoga, koji je preko proroka unaprijed ispisao svu Isusovu povijest, biva opran i prosvijetljen…«



Sveti Gaudencije, osorski biskup



U krčkoj biskupiji, a osobito u gradu Osoru na otoku Cresu, slavi se danas veoma svečano sveti Gaudencije, osorski biskup. Osor se nalazi na prevlaci između otoka Cresa i Lošinja. Danas broji tek stotinjak stanovnika, dok je u prošlosti bio jedan od najvažnijih pomorskih gradova na Jadranu, a bio je i sjedište biskupije. U njemu se rodio koncem X. stoljeća kao njegov najslavniji sin, kasniji biskup i svetac, sveti Gaudencije.

O tome svetome biskupu znamo samo to da je bio redovnik, osnivač samostanâ na otoku Cresu i jedne pustinjačke naseobine, koja je bila pravno sjedinjena s istom redovničkom ustanovom u S. Nicola di Montegarbo. Neki povjesničari misle da je Gaudencije bio čak učenik sv. Romualda, osnivača kamaldulenza, pustinjačke grane benediktinskoga reda.

Ne znamo točno određeno vrijeme, ali sigurno poslije g. 1018. Gaudencije bi izabran za biskupa svoga rodnoga grada. Bio je to znak da je u Božjem narodu i među klerom uživao velik ugled. Biskupovao je oko 30 godina, a onda se pod pritiskom nekih gradskih plemića odrekao biskupske službe te povukao u tišinu samostana S. Maria di Portonovo, kod Ancone, gdje je sveto proveo ostatak života. Veliki svetac onoga vremena, biskup i kardinal sv. Petar Damiani, ovako piše o sv. Gaudenciju: »Časni Gaudencije, osorski biskup, čijeg sam prijateljstva slatkoću i ja uživao, po kojem je Bog učinio veliko čudo, napustio je biskupsku službu te otplovivši iz slavenskoga kraljevstva pristao je uz obalu Ancone. Ondje je nedaleko od grada živio dvije godine i sretno preminuo.«

_________________
Na Rubu Znanosti: David Icke - Pozadina ratova, financijske krize i ostalih svjetskih zbivanja
Take a moment every day to appreciate your most precious gift. It did not have to be, but we were given the gift of life. Honor that gift by living beautifully and by giving back a little beauty as we go along the way. Life wants nothing more than to be appreciated and fully enjoyed.
[Vrh] Go down
https://www.facebook.com/CarpeDiemCitatiMisliPoezija
Goran
Administrator
Administrator
Goran

Male
Cancer Rooster
Broj postova : 87086
Godine : 38
Lokacija : Bjelovar
Datum registracije : 24.09.2008

Svetac/Svetica dana - Page 11 Empty
PostajNaslov: Re: Svetac/Svetica dana   Svetac/Svetica dana - Page 11 I_icon_minitime7/5/2010, 11:22

5. srpanj

Slavenski apostoli sv. Ćiril i Metodije

Neki podaci o životu Sv. Braće

Živjeli su u IX. stoljeću. Rođeni u Solunu. Otac im Leon bijaše visoki gradski činovnik. Otac im je prerano umro pa je za njih preuzeo brigu carski kancelar Teotikst. Metod bijaše pravnik pa mu je bila povjerena uprava provincije u Makedoniji. Mnogo mlađi Konstantin od Teoktista bi pozvan u Carigrad na studij. Studirao je s maloljetnim carem Mihajlom III. Imao je za učitelja glasovitog Leona, zvanog Matematika, te Focija, budućeg patrijarha. Završivši nauke Konstantin je napustio karijeru na dvoru, dao se zarediti za svećenika, a preuzeo je i službu patrijaršijskog bibliotekara. No brzo je napustio tu službu te se potpuno povukao u jedan samostan. Kad su ga pronašli, nije se više htio vratiti u službu bibliotekara, no ipak je prihvatio katedru filozofije u kojoj se toliko odlikovao da je dobio ime Filozof. U to je vrijeme pošao na dvor kalifa u Bagdad u svojstvu carskoga poslanika.

Međutim je g. 855. u Bizantu došlo da vrlo značajnih političkih promjena. Rođak cara Mihaela te smrtni neprijatelj Teoktista uspio je posve zadobiti povjerenje mladog cara te ubiti Teoktista. Carica majka Teodora morala se povući s upravljanja carstvom, a kasnije su je zatvorili u manastir. Pod vladavinom Mihajla III. upravljanje i vođenje poslova efektivno je prešlo u ruke Bardasa. Tragičan završetak Teoktista i Teodore, zaštitnika Ćirila i Metoda, bijaše koban po obojicu. Metodije se odrekao svoje službe te zamonašio u samostanu Olimpu u Bitiniji. Isto se tako povukao iz javnog života i Konstantin te pošao za svojim starijim bratom na Olimp.

Ondje su obojica provodila život molitve i studija. Političke su promjene imale posljedice i u crkvenom životu. G. 858. svrgnut je patrijarh Ignacije, a na njegovo mjesto izabran je Focije, prijatelj i savjetnik Bardasov.

Konstantin i Metodije držahu se izvan tog spora. Oko g. 860. car je zadužio Konstantina za jednu političkoreligioznu misiju među Kazarima koji tada prebivahu na obalama Crnoga mora između Dona i Kavkaza. Konstantin se morao podvrći carevu nalogu te je u pratnji Metodija pošao na tu misiju. Za vrijeme stanke kod Kersona na Krimu počeo se zanimati za grob sv. Klementa, pape i mučenika. Kad se pronašlo i identificiralo tradicionalno mjesto groba sv. Klementa, Sveta su Braća pronašla njegove relikvije te ih ponijela sa sobom. Konstantinova je misija postigla postavljeni cilj: mnogi su se Kazari pokrstili, a njihov je Kan sklopio prijateljstvo s carem. Vrativši se u Bizant, Konstantin se ondje smjestio kod crkve Sv. apostola, a Metodije se povukao u manastir Polichronio te ondje postao opat.

Misija u Moravskoj

U međuvremenu je stiglo u Bizant poslanstvo kneza Rastislava (846–860) koji je vladao u Velikoj Moravskoj. On je tražio za svoju kneževinu jednog biskupa te misionare koji bi njegovu narodu naviještali Evanđelje na slavenskom jeziku. Moravsku su djelomično misionarili misionari sa Zapada koji su, osim evangelizacije nastojali i oko ekspanzije Zapadnog carstva. Rastislav je htio svoju državu osloboditi od političkog utjecaja germanskih, odnosno franačkih biskupa te svojoj zemlji pribaviti vlastitu crkvenu hijerarhiju. Car je za tu misiju odabrao Ćirila i Metodija jer su oni, rodom iz Soluna, govorili staroslavenskim jezikom. Tada ni Moravljani ni ostali Slaveni nisu imali svoju literaturu. Stoga je Konstantin (monaško mu je ime Ćiril) prije polaska u Moravsku najprije stvorio novi alfabet te na staroslavenski jezik počeo prevoditi svete knjige. Godine 868. Konstantin u pratnji Metodija i još nekih učenika pođe u Moravsku, opskrbljen carevim preporučnim pismom.

U Moravskoj su se Ćiril i Metod dali na posao poglavito propovijedanjem te odgojem mladog klera. Uz pomoć Metodija Ćiril je na staroslavenski jezik preveo s grčkog liturgijske tekstove, a neke i s latinskog. Propovijedanje i slavljenje bogoslužja, na jeziku narodu razumljivu, urodilo je velikim uspjesima, ali je u isto vrijeme kod franačkog klera probudilo neprijateljski stav pa ih optužiše u Rimu zbog navodnog krivovjerja. Nakon tri i po godine djelovanja u Moravskoj Ćiril i Metod s nekolicinom učenika dadoše se na put u Rim. Ondje ih je svečano primio papa Hadrijan II. (867–872). Učinio je to zbog relikvija sv. Klementa koje su Sveta Braća sa sobom ponijela. Obavijestivši se o radu Sv. Braće u Moravskoj, Papa je priznao njihovu pravovjernost te potvrdio upotrebu staroslavenskog jezika u bogoslužju. Metod je u Rimu bio zaređen za svećenika, a donedavno se mislilo da je ondje Ćiril bio posvećen za biskupa, što ne odgovara povijesnoj istini. Zato se oni u liturgiji službeno nazivaju: sv. Ćiril, monah, i sv. Metod, biskup. Metod je, naime, kasnije primio biskupski red. Ćiril se u međuvremenu u Rimu teško razbolio. Za vrijeme bolesti se službeno zamonašio. U Vječnom je gradu umro 14. veljače 859. te bio pokopan u bazilici Sv. Klementa, gdje mu se grob nalazi još i danas.

Nakon pregovora s knezovima Moravske i Panonije Papa je Metodija imenovao nadbiskupom staroga Sirmiuma, današnje Mitrovice, te ga poslao u Moravsku kao papinskog legata. Dok se vraćao na područje svog djelovanja bio je uhvaćen i zatočen. Adolvin iz Salzburga, Anon iz Freisinga te Ermenrick iz Passaua tzv. sinodom htjeli su tom ilegalnom nasilju dati pravni oblik. Metodije provede tri godine u zatočeništvu u Ellwangenu. Papa Ivan VIII. (872–882) energično se zauzeo za nepravedno zatočenog nadbiskupa te ga oslobodio, a on se vratio u Moravsku. I tako je ta slavenska pokrajina dobila vlastitu crkvenu organizaciju. Metod je ostatak života posvetio organizaciji svoje arhidijeceze, ali i literarnoj djelatnosti. Na žalost, njegov sufragan Viching iz Nitre uz pomoć kneza Svatopolka zagorčio mu je posljednje dane života. Metod je umro 6. travnja 885., a naslijedio ga je učenik Gorazd.

Književna djelatnost Sv. Braće

Profesor na Papinskom orijentalnom institutu u Rimu, p. Josip Olšr, DI, je u Katoličkoj vatikanskoj enciklopediji vrlo zorno, iscrpno i sustavno prikazao sv. Ćirila i Metoda i njihovo djelo. O njihovoj literarnoj djelatnosti donosi sljedeće podatke.

Sv. Ćirila opravdano smatramo ocem slavenske književnosti, tvorcem staroslavenskog alfabeta i prvim piscem staroslavenskog pisma i jezika. On je na taj jezik preveo tekstove bizantinske liturgije, tj. Euhologij (Obrednik), Evanđelja, Poslanice te neke tekstove latinske liturgije. Nakon njegove smrti Metod je dovršio prijevod Sv. pisma, osim knjiga Makabejaca, preveo je i Novokanon te jednu zbirku iz djela sv. Otaca. Ćiril je na grčkom jeziku napisao kratku povijest našašća relikvija sv. Klementa, jedan panegirik i himan u njegovu čast te jednu polemičku knjigu protiv židova i muslimana, koju je Metodije kasnije preveo na staroslavenski jezik. Literarnu djelatnost Svete Braće nastavili su poslije njihovi učenici na Balkanu, odakle je ona prešla i u Rusiju.

Štovanje Svete Braće

Isti autor piše o tome da je brzo nakon njihove smrti došlo do njihova štovanja kao svetaca. Štovali su ih Slaveni bilo zapadnog bilo istočnog obreda. Osim na dan njihove smrti – Ćirilove 14. veljače, Metodove 6. travnja – počela se slaviti i njihova zajednička svetkovina 5. srpnja, koju je za cijelu Crkvu propisao Leon XIII. (25. listopada 1885). Dana 11. prosinca 1897. taj je blagdan prenesen na 7. srpnja. Istočni ga obred slavi 11. svibnja, i katolici i pravoslavci.

S p. Olšrom možemo stoga zaključiti da je djelo sv. Ćirila i Metodija utisnulo snažan i svijetao pečat na začetke kršćanske kulture slavenskih naroda, zato ih ti narodi i slave kao svoje apostole. Svetog Ćirila i Metodija Carigradska crkva nije uvrstila u kanon svojih svetaca, vjerojatno zbog njihove vjernosti Rimu. Prikaz o slavenskim apostolima nalazi se u Katoličkoj enciklopediji (III, str. 1731–1734).

Sv. Ćiril i Metodije, suzaštitnici Europe

Apostolskim pismom Magnifici eventus Ivana XXIII. od 11. svibnja 1963. otvara se niz papinskih dokumenata koji spominju apostolat dvojice svetaca među slavenskim narodima. Ivan XXIII., spominjući i sjećajući se njihova dolaska u Veliku Moravsku, naglašava važnost njihove misije za jedinstvo kršćana, s velikom željom i nastojanjem oko ponovnog sjedinjenja s istočnjacima što su rastavljeni od Katoličke crkve. Leonard Boyle pronašao je relikvije sv. Ćirila, izgubljene g. 1779., nakon sekularizacije bazilike Sv. Klementa u Rimu. Pavao VI. ih je svečano vratio u nju 17. studenoga 1963., a česticu od njih poslao je grčkopravoslavnom metropolitu u Solun, u rodni grad sv. Ćirila i Metodija. Godine 1969., prigodom 1.100. obljetnice smrti sv. Ćirila, Pavao VI. je objavio apostolsko pismo Antiquae nobilitatis, upravljeno biskupima i vjernicima tadašnje Čehoslovačke. Ivan Pavao II. od početka svog pontifikata davao je sve veće značenje Sv. Braći ne samo zbog njihova djela u Crkvi i za Crkvu, nego i za čitavu Europu.

Tako je u Gnieznu 3. lipnja 1979. u svojoj – mirne duše možemo reći – povijesnoj homiliji, u kojoj je govorio o duhovnom jedinstvu Europe, spomenuo i djela sv. Ćirila i Metoda među Slavenima, pozivajući se na dvije komplementarne europske tradicije te na snagu što ujedinjava kršćanstvo u Europi, sposobnu da joj pruži kulturni identitet. Iz istog je motiva Ivan Pavao II. ne samo zbog crkvenog nego i kulturnog jedinstva Europe sv. Benediktu, zaštitniku Europe, apostolskim pismom Egregiae virtutis od 31. prosinca 1980., kao suzaštitnike pridružio i sv. braću Ćirila i Metoda. Bilo je to prigodom 100. obljetnice enciklike Leona XIII. Grande munus koja je blagdan Sv. Braće proširila na cijelu Crkvu. U apostolskom pismu Ivana Pavla II. ističe se i ekumenska vrijednost njegova čina. Papina gesta ide za jedinstvom Katoličke s istočnim Crkvama. Dana 18. siječnja 1981. Sv. zbor za sakramente i bogoslužje poslao je okružno pismo biskupskim konferencijama Europe u kojem određuje da se spomen sv. braće Ćirila i Metoda ima slaviti 14. veljače u rangu blagdana. A prigodom 1.100. obljetnice smrti sv. Metodija Ivan Pavao II. je 2. lipnja 1985. objavio encikliku Slavorum apostoli, u kojoj slavi dvojicu Sv. Braće kao »duhovni most« između zapadne i istočne tradicije, kao »ekumenske zaštitnike istočne i zapadne Crkve koji su dali također i kulturno jedinstvo jednom dijelu Europe«.

U prigodnim obljetnicama što su se slavile 1963–1985., osim u Rimu i Velegradu u Moravskoj, pa i u drugim mjestima, potvrđene su i posadašnjene neke činjenice o Svetoj Braći na temelju prouka i otkrića. Umnožila su se i hodočašća u baziliku Sv. Vida u negdašnjoj benediktinskoj opatiji Sv. Vida u Ellwangenu, mjestu tamnovanja svetog Metoda, te u benediktinsku opatiju Reichenau, gdje je jedno vrijeme također boravio sv. Metodije. (Usp. mons. Jaroslav Polc, generalni bibliotekar na Papinskom lateranskom sveučilištu u Rimu, u: Bibliotheca sanctorum, Prima appendice, str. 333–334).

U srpnju 1985., kad se na razini Europe slavila 1.100. obljetnica smrti sv. Metodija, jedna je od glavnih proslava bila kod nas u \akovu. Na njoj je bilo čak 7 kardinala: kardinal Agostino Cassaroli, legat sv. oca Ivana Pavla II. na svečanosti; kardinal Basil Hume, westminsterski nadbiskup te predsjednik biskupskih konferencija Europe; poljski primas, kardinal Jozef Glemp; mađarski primas, kardinal Laszló Lékai; u ime talijanskog episkopata, kardinal Salvatore Papalardi, hrvatski kardinal Franjo Kuharić te pariški nadbiskup Jean Marie Lustiger.

Sudjelovali su svi biskupi tadašnje Jugoslavije te nekoliko biskupa iz Europe: mons. József Udvardy, biskup iz Segedina; mons. József Cserkáti, biskup iz Pečuha; mons. Stefan László, biskup iz Eisenstadta (Željezna); mons. Franz Xaver Eder, biskup iz Passaua.

Glavne su se svečanosti odvijale u katedrali i na trgu pred katedralom. Glavnu je misu na hrvatskom jeziku predvodio kardinal Cassaroli, državni tajnik Njegove Svetosti, te na hrvatskom jeziku izrekao i propovijed. Bila je to velika čast i za našu domaću Crkvu, posebno za đakovačkosrijemsku biskupiju te njezina biskupa, mons. Ćirila Kosa, koji nosi ime jednoga od dvojice slavenskih apostola.

U proučavanju sv. Ćirila i Metoda nezaobilazna je i studija profesora Imre Bobe s University of Washington, Spring, 1970., Moravia’s history reconsidered – A reinterpretation of medieval sources, izdavač Martinus Nijhoff, Hag, 1971.

Studija je izišla i u hrvatskom prijevodu. Imre Boba, Novi pogled na povijest Moravske. Preispitivanje povijesnih izvora o Moravskoj, Rastislavu, Sventoplku i sv. braći Ćirilu i Metodu, s engleskog preveo i priredio Ante Miličić, Crkva u svijetu, Split, 1986.

Glavni je zaključak te studije, koja u hrvatskom prijevodu ima 165 stranica, ovaj: »Rastislavljeva je i Sventoplkova Moravska, zemlja, povezana s djelatnošću Ćirila i Metoda, bila južno od Dunava sa središtem koje se zvalo SirmiumMorava.« Prema tome, i grob sv. Metoda mogao bi biti u Srijemskoj Mitrovici.

Učeni je profesor Imre Boba na koncu svoje knjige naveo i bogatu bibliografiju podijelivši je na tri dijela: Bibliografski podaci, Zbirke izvora i Novije monografije i zbirke članaka i referata.

Od hrvatskih povjesničara navodi:

Nada Klaić, »Historijska podloga hrvatskog glagoljaštva u X. i XI. stoljeću« , u Slovo, 15–16 (1965), 225–281.

Tomislav Maretić, »Prvi spljetski sabor i glagolica«, u Zbornik Kralja Tomislava (Zagreb, 1925), 385–390.

Marko Perojević, »Ninski biskup Teodozije« (Split, 1922). Vjesnik za arheologiju i historiju dalmatinsku 1922.

Stjepan Sakač, »De dignitate episcopali Cyrilli Thessalonicensis«, u Orientalia Christiana Periodica 16 (1950), 237–266.

Ferdo Šišić, Povijest Hrvata u vrijeme narodnih vladara, Zagreb, 1925.

Sveti Antun Marija Zaccaria

(1502–1539)

Poznato je da je u XVI. stoljeću milanski nadbiskup sv. Karlo Boromejski bio pobornik i revnitelj obnove vjerskoga života ne samo u Milanu, već u cijeloj sjevernoj Italiji. Manje je poznato da mu je u tom velikom obnoviteljskom radu bio preteča osnivač barnabita sv. Antun Marija Zaccaria, čiji blagdan danas slavimo. On je doživio samo 36 godina života, ali je u tom kratkom životnom razdoblju učinio, zaista, mnogo. Prožet duhom svetog apostola Pavla, nastojao je »naučiti uzvišenu spoznaju Isusa Krista«, koja ga je tjerala na rad. Upoznajmo se s tim kršćanskim velikanom, jednim od onih koji su vjerovali da je za sveopći razvitak čovjeka potrebno gajiti duboki duhovni život te da je misionarska djelatnost isto tako važna u gradovima Europe kao i u dalekim, još uvijek nekršćanskim krajevima.

Antun Marija Zaccaria rodio se g. 1502. u Cremoni kao sin Lazara Zaccarije i Antoniette Pescaroli. Oca nije nikad upoznao jer ga je pokosila smrt kad je dječaku bilo tek nekoliko mjeseci. Njegova majka, mlada udovica, u teškim i burnim vremenima znala mu je posvetiti dužnu pažnju te ga odgojiti u pobožnosti i ljubavi. Za nju možemo sa sigurnošću reći da je dobro izvršila svoj odgojiteljski zadatak.

Završivši prve nauke u rodnome gradu, Antun se g. 1520. upisao na studij medicine na glasovitom Sveučilištu u Padovi. Nakon 4 godine studija postao je doktor te znanosti. Vrativši se u svoju rodnu Cremonu čista i neporočna života nije se bavio liječničkim zvanjem, već se pod vodstvom dominikanca fra Marcella dao na gajenje duhovnog života, a bavio se i apostolskim radom. Držao je u crkvici Svetog Vitala kraj palače Zaccaria kateheze za puk.

Nakon smrti fra Marcella njegov novi duhovni vođa fra Battista Carioni da Crema uputio ga je prema svećeništvu. Bio je duboko uvjeren da taj mladi učeni liječnik ima sve preduvjete i sposobnosti za svećenika. Antun je g. 1528. zaređen za svećenika, a kod svoje prve mise, za vrijeme podizanja, bijaše obdaren viđenjem u kojem je vidio anđele kako se klanjaju Gospodinu nazočnom u Euharistiji. Sličnih će pojava biti još u njegovu životu. Zbog svoga djevičanskog života bio je nazvan »anđelom u tijelu«, ali i »ocem domovine«, jer je u svome rodnome gradu jedno vrijeme djelovao kao svećenik izvanredne revnosti trudeći, se poput sv. Pavla, kako bi svima postao sve i sve pridobio za Krista. Apostolska i pastoralna revnost jedna je od glavnih značajki njegova života. Bio je u pravom smislu riječi sama revnost, sav je gorio za Božju stvar. Oblikovao je skupine izgrađenih katoličkih laika koji su onda nastojali oko obnove vjerskoga života u gradu.

Da bi njegova revnost bila još djelotvornija, a propovijedanje uvjerljivije, odrekao se bogate nadarbine svetog Jurja te postao običan kapelan grofice Guastalle Ludovike Torelli, s kojom se godine 1530. preselio u lombardsku metropolu Milano. I tako je došao na još šire polje rada.

U Milanu je postao član Oratorija vječne Mudrosti kraj samostana augustinki Sv. Marte. U toj je zajednici brzo podigao opali duh i vratio je prvotnom žaru, koji joj je nadahnuo njezin osnivač mons. Bellotti. Iz stare bratovštine pod njegovim vodstvom niknut će dvije redovničke družbe: regularni klerici sv. Pavla, pučki zvani barnabiti, po njihovoj crkvi Sv. Barnabe, te anđelike sv. Pavla. Njima će se pridružiti i treća: oženjeni pobožni prema sv. Pavlu, koja će pomagati svestrani rad prvih dviju.

Revnujući za javni moral, Antun Marija Zaccaria poslao je svoje barnabite i anđelike na milanske ulice da ondje čine drastične pokore i tako potresu uspavane i otvrdnule savjesti. Bio je uvjeren da će jedna jasna izložba pokorničkih vježbi biti uspješnija od teoretskog govorenja o potrebi pokore. Obični su mu ljudi u tome dali pravo jer ih je to potreslo i jer su se obraćali. Ali mu kler takav način rada nije odobravao; valjda se bojao za očuvanje dobrog ukusa. Lijepo je to, samo, ako su šutke i hladnokrvno prelazili preko sve većeg opadanja morala, onda stav poprima posve drugo lice. Uglavnom, kler je podigao protiv revnog Antuna mnoge tužbe. Optuživali su ga zbog novotarija pa čak i krivovjerja. Protiv njega su vođena i dva procesa pred Rimskom kurijom, ali ga je crkveni sud u oba slučaja proglasio nedužnim.

Nakon toga svetac je sa svojim barnabitima mogao nesmetano još i pojačati apostolski rad. Dopušteno mu je da se četrdesetsatno klanjanje Presv. Sakramentu, uvedeno od Bellottija samo za članove bratovštine, može proširiti i na sve vjernike, a ta je praksa veoma proširila i produbila štovanje Euharistije. Svetac je uveo i običaj da svakog petka u 3 sata poslije podne zvone zvona na uspomenu Kristove smrti. Taj je običaj još uvijek živ kod nas u Bačkoj, na području subotičke biskupije. Zaccarijevi su se barnabiti dali i na tumačenje i pouke, a sve na temelju Svetog pisma. To se činilo ne samo po crkvama, već i na raskršćima ulica. U takvim bi susretima aktivno sudjelovala i milanska duhovna elita, duhovno najdublje izgrađeni kršćani. Veoma se širio i apostolat duhovnoga vodstva pa često primanje svete pričesti. Anđelike su svaki dan išle na pričest što je u XVI. stoljeću, prije Tridentskog sabora, bila nečuvena stvar. Pričesti bi uvijek prethodio kratki »fervorino« – vatreni duhovni nagovor koji bi obično izrekao Antun Marija Zaccaria. Svemu tome valja dodati i stalno održavanje pučkih misija pa da slika o svečevu obnoviteljskom radu bude potpuna.

Da bi se mogao što nesmetanije posvetiti radu, Antun Marija Zaccaria se odrekao i poglavarske službe u svojoj družbi. Svoje najbolje sile želio je utrošiti u izravni apostolat. Mnogo je pažnje posvećivao i svojim anđelikama jer one su u povijesti Crkve bile zapravo prvi tip redovnica koje nisu vezane uz strogu klauzuru i koje su se bavile izravnim apostolatom. U tome je svetac u povijesti redovništva bio veliki novator. Danas je takvo nešto posve razumljiva stvar, ali onda je bila velika novost koja je pretpostavljala mnogo hrabrosti.

sv. Antun Marija Zaccaria

Zaccaria je godine 1539. pošao na miriteljsku misiju u Guastallu, koja je bila udarena papinskim interdiktom – teškom crkvenom kaznom s veoma neugodnim posljedicama. Izmoren putovanjem, posredovanjem, a i apostolskim radom, što ga je uz povlasticu prijenosnog oltara i na tom mjestu mogao obavljati, tjelesno posve klonu. Zamolio je stoga da ga prenesu u njegovu rodnu Cremonu, gdje je 5. srpnja 1539. preminuo. Papa Leon XIII. proglasio ga je 27. svibnja 1897. svetim. Tijelo mu danas počiva u crkvi Sv. Barnabe u Milanu.

Svetac je u životu imao tri ideala: Euharistiju, Raspetoga i sv. Pavla. To je došlo do izražaja i u ikonografiji. Zbog svoje izvanredne čistoće bio je od barnabita nazivan naš »anđeoski otac«. Kako je umro veoma mlad, nije iza sebe mogao ostaviti zaokružen duhovni nauk. Ipak je posve jasno da su glavne crte njegova duhovnog profila kristocentrizam i paulinizam – Krist i sv. Pavao – odlučna borba protiv polovičnosti i duhovne mlakosti te živa potreba za apostolatom. O svemu tome jasno govore oni spisi što su nam iza njega ipak ostali. To su njegovih 12 pisama, 6 govora i Konstitucije.

Poznati promicatelj i pionir suvremene liturgijske obnove Pius Parsch pronalazi u duhovnom nauku sv. Antuna Marije Zaccarije: »Po duhu apostola Pavla prema Kristu!« – podudarnost s onim što je želja i nastojanje prijatelja liturgije u naše doba. Taj nam je duh prisutan u Pavlovim poslanicama što ih toliko puta čitamo i slušamo u našem bogoslužju. Na nama je da ga po primjeru svetog Antuna Marije Zaccarije što više usvajamo izgrađujući same sebe u što potpunije kršćane te revnujući i za duhovnu izgradnju drugih. To je danas više nego ikada zahtjev vremena. Ozbiljniji i pronicaviji duhovi sve više uviđaju da iz strašne suvremene krize bez Krista nema izlaza.

Da što bolje upoznamo i svetog Antuna Mariju Zaccariju i njegov duhovni nauk, navodimo nekoliko misli iz jednog njegova nagovora. »Mi ludi zbog Krista. Tako je govorio blaženi naš vođa i zaštitnik o sebi, ostalim apostolima i drugima koji prihvaćaju kršćanski i apostolski nauk. Ali, predraga braćo, nema razloga da se čudimo ili strašimo: nije učenik nad učiteljem, niti je sluga veći od svog gospodara. Oni koji nam se suprotstavljaju sebi zavređuju zlo, a nama dobro, jer nama povećavaju vijence vječne slave, a na sebe izazivlju srdžbu Božju. Njih smo dužni radije sažalijevati i ljubiti nego ih prezirati i mrziti. Štoviše, dužni smo za njih moliti da ne budu nadvladani od zla, već da dobrim svladaju zlo. Na nama je da na njihove glave, kako nas upozorava Apostol, zgrćemo službe pobožnosti kao ugljevlje žarke ljubavi da bi se – uočavajući našu strpljivost i blagost i obraćeni boljemu plodu – zapalili ljubavlju prema Bogu.

Nas je Bog, makar nedostojne, odabrao po svome milosrđu iz ovoga svijeta da bismo, njemu služeći, kročili iz kreposti u krepost i donijeli obilati plod ljubavi u strpljivosti, dičeći se ne samo nadom u slavu sinova Božjih, nego i u teškoćama.

Gledajte, predraga braćo, svoj poziv! Promatramo li ga pomno, lako ćemo uočiti kako njegov smisao iziskuje, kad smo već naumili makar iz daleka slijediti stope svetih apostola i drugih Kristovih vojnika, da ne odbijamo ni zajedništvo u patnjama…«

_________________
Na Rubu Znanosti: David Icke - Pozadina ratova, financijske krize i ostalih svjetskih zbivanja
Take a moment every day to appreciate your most precious gift. It did not have to be, but we were given the gift of life. Honor that gift by living beautifully and by giving back a little beauty as we go along the way. Life wants nothing more than to be appreciated and fully enjoyed.
[Vrh] Go down
https://www.facebook.com/CarpeDiemCitatiMisliPoezija
mala_djevojka
Ljubitelj foruma
mala_djevojka

Female
Broj postova : 3020
Datum registracije : 05.12.2008

Svetac/Svetica dana - Page 11 Empty
PostajNaslov: Re: Svetac/Svetica dana   Svetac/Svetica dana - Page 11 I_icon_minitime8/24/2010, 00:39

6. srpanj 2010.

Sveta Marija Goretti, mučenica čistoće (1890-1902)


Marija Goretti rođena je 16. listopada 1890. u Corinaldu, u Markama, a u provinciji Anconi. Njezini su roditelji ondje uživali mali posjed, ali koji je za obitelj s brojnom djecom postao premalen. Zato su se preselili u Ferriere di Conca, 11 kilometara udaljene od Nettuna na Tirenskom moru, te ondje skupa s udovcem Serenellijem i njegovim sinom Alessandrom uzeli u zakup jedan posjed. Le Ferriere su se nalazile usred Pontinskih močvara, iz kojih je na okolne stanovnike poput more vrebala malarija, prenošena od komaraca. Žrtvom te podmukle bolesti postao je brzo i otac Marije Goretti, koji je iza sebe ostavio udovicu sa šestero nejake djece, od koje Marija bijaše najstarija djevojčica. Ona je majci bila veoma vrijedna potpora. Dok je mama Assunta radila na posjedu, Marija bi se savršeno brinula za kućanstvo te za mlađu braću i sestre. Činila je to kao kakva odrasla osoba. Morala je kuhati i za Serenellijeve.
Alessandro Serenelli bio je sin oca pijanca, a zagledao se opasnim pogledom u Mariju. Prema njoj ga je vukao oganj divljih strasti što nisu bile naviknute ni na kakvu stegu. Nagovarao ju je da mu se poda. Kad mu to nije pošlo za rukom, pokušao ju je dvaput silovati, ali mu se djevojčica nadzemaljskom silom oprla. Nakon toga je provodila dane u velikom strahu i tjeskobi. Bojala se da raspojasani silnik ne bi opet na nju nasrnuo. Marija je zamolila majku da je nikad ne ostavlja samu, ali ona to nije ozbiljno shvatila, nije vjerovala da bi se moglo raditi o nečemu pogibeljnome. Svu istinu nije joj mogla otkriti jer se Aleksandar zagrozio da će umrijeti ako bude odala njegove namjere.
Kako su između njezine majke i Serenellijevih i onako bili napeti odnosi, nije htjela da majčino srce optereti još i tom neugodnom novošću. Uz šutnju Marija je pojačala molitvu te se molila Majci Božjoj, prečistoj Djevici, da joj svojim zagovorom bude u pomoći.
U molitvi, strahu i duševnim mukama Marija je dočekala i 5. srpnja 1902. Bilo je baš oko podne, a bila je u kući sama. Najednom se kraj nje stvorio Alessandro. Iz očiju mu je sijevala vatra nabujale strasti. U tom naletu požude zgrabio je djevojčicu, začepio joj usta da ne može vikati te je silom odvukao u svoju sobu. Marija se opet branila i otimala poput ranjene lavice, ponavljajući napasniku neprestano: "Ne, ne, Alessandro, to je grijeh, doći ćeš u pakao!" Kad se nije mogao domoći željenog plijena, njegova se strast požude pretvorila u strast osvete pa je pograbio nož i divlje nasrnuo na svoju nevinu žrtvu. Zadao joj je 14 velikih i 4 male rane. Ostavio ju je u lokvi krvi i pobjegao.
Takvom stavu prema čistoći prethodio je čitav život mučenice čistoće. Ona je ne tako davno izjavila svojoj majci: "Majko, radije bih dopustila da me ubiju nego da vodim tako prljave razgovore…", radilo se o razgovoru što ga je morala čuti čekajući na bunaru, a vodila ga je jedna djevojka iz susjedstva. Na dan svog mučeništva Marija je rekla svojoj prijateljici Tereziji: "Sutra idemo u Campomorto, jedva čekam čas kad ću opet na svetu pričest." Prvi put ju je primila tek prije nekoliko tjedana, a tako je čeznula za njom, za Isusom, koji se rodio od Djevice, bio okružen očinskom ljubavlju djevičanskog svetog Josipa, koji je naučavao: "Blago onima koji su čista srca jer će Boga gledati!" (Mt 5,8). Ona je bila čista zbog Isusa, iz ljubavi prema njemu.
Što je još prethodilo Marijinom slavnom svršetku? - Njezina poslušnost. Mama Assunta mogla je o njoj kazati: "Marija mi je uvijek bila poslušna! Nikada mi nije svjesno zadavala brige! Ako je kada i nezasluženo bila ukorena, nije se ljutila, pa čak ni pokazala drugo lice."
O njoj će kasnije i njezin ubojica Alessandro Serenelli dati ovo lijepo svjedočanstvo: "Ja je nisam drukčiju poznavao nego uvijek kao dobru, roditeljima poslušnu, bogobojaznu, ozbiljnu, ne lakomislenu i mušičavu, kao što su inače druge djevojke; na ulici je uvijek bila čedna te isključivo upravljena prema zadacima što ih je imala izvršiti. Uvijek je bila zadovoljna bilo s kakvim komadom odjeće - nije bilo važno da li joj ga je sama njezina majka skrojila ili joj ga netko poklonio. Po uzoru svojih roditelja bila je bogobojazna, obdržavala Božje zapovijedi. Mogu reći da je nisam nikad zatekao u kakvu prijestupu protiv Božjih zapovijedi. Nikad je nisam čuo da bi izrekla kakvu laž. Klonila se lošeg društva, kako je to od nje tražila i njezina majka."
Alessandro je kasnije pripovijedao kako ju je u kišovite dane, kad nije bilo toliko posla, često viđao s krunicom u ruci. Tu je divnu molitvu znala moliti i u svojim slobodnim časovima. A Marijina je prijateljica Terezija rekla o njoj ono što je bitno: "Moglo se vidjeti da je bila djevojka koju je Božanski Spasitelj osobito privlačio." Privlačio ju je iz svojih jaslica, sa svoga križa, a ponajvećma iz Euharistije.
Alessandro Serenelli bijaše osuđen na 30 godina zatvora s prisilnim radom. Prve je godine tamnovanja proveo u otvrdnulosti i neraskajanosti. Zlo se je u njemu odviše uvriježilo. No, jedne je noći u snu vidio Mariju Goretti. Gledao ju je kako na raskošnom cvjetnjaku bere cvijeće i pruža mu ga. Taj je san ili svojevrsno viđenje silno djelovao na nj. On se posve promijenio. Od tmurnog i namrštenog zatvorenika postao je raskajani obraćenik, uzor-izvršavalac zaslužene kazne. Iz zatvora je pušten 2 godine prije vremena.
Bio je baš Božić g. 1937. Allesandro se uputio u Corinaldo k još uvijek živoj majci Marije Goretti. Došavši k njoj, zavapio je: "Perdono… Assunta, perdono! Mi perdonate?" - Asumpta, oprosti! Opraštaš li mi? - Majka je odgovorila: "Kad ti je oprostila moja kćerka, kako ti ja ne bih mogla oprostiti?!" I toga dana - dana mira i pomirenja - ljubavi i praštanja - Alessandro Serenelli pristupio je zajedno s braćom Marije Goretti svetoj pričesti, a poslije toga su blagovali zajedničku kućnu agapu.
Svete godine 1950. papa Pio XII. proglasio je 24. lipnja Mariju Goretti svetom. Kod te svečanosti, kojoj je prisustvovalo pola milijuna vjernika, bila je prisutna i mama Assunta. Jedinstven slučaj u povijesti svetaca da majka prisustvuje kanonizaciji kćerke. Tu dobru staricu primio je u audijenciju Pio XII. i zagrlio je. Ona je to zaslužila jer je postala majkom jedne velike svetice.

[Vrh] Go down
mala_djevojka
Ljubitelj foruma
mala_djevojka

Female
Broj postova : 3020
Datum registracije : 05.12.2008

Svetac/Svetica dana - Page 11 Empty
PostajNaslov: Re: Svetac/Svetica dana   Svetac/Svetica dana - Page 11 I_icon_minitime8/24/2010, 00:39

7. srpanj 2010.

Sveti Vilibald (oko 700-787)


Vilibald nije bio Bavarac, već rođen u Engleskoj negdje oko godine 700. Otac mu Rikard - koji se također štuje kao svetac - bijaše odličnik, a majka mu se zvala Winna. Bila je to svetačka obitelj koja je, osim svetog Vilibalda, Crkvi dala i sv. Vunibalda i sv. Walburgu. Ona je bila u krvnome srodstvu i sa svetim Bonifacijem, apostolom Njemačke.
Vilibald je već u dobi od pet godina dan na odgoj u samostan Waltham. Ondje on ostade sve do svoje 20. godine. Bilo je to vrijeme u kojem je primio solidan kršćanski odgoj te stekao zamjernu literarnu izobrazbu. Čovjek, razumom i srcem obdareno biće, oduvijek je težio za znanjem i ljepotom. U prijašnja vremena tu je težnju mogao ispuniti samo malen broj ljudi jer su škole bile rijetkost. Mladi je Vilibald bio mladić velikih želja. Da bi svoju vjersku i literarnu kulturu što više usavršio, dao se na putovanja i hodočašća pa je tako posjetio Rim, Carigrad i Jeruzalem.
Dobivši dopuštenje da putuje dalje, otpratio je u Rim jednog svećenika iz Hispanije. Ondje ga sebi pozove papa Grgur III. ispitujući ga o njegovim putovanjima. Papa mu na koncu razgovora izrazi želju njegova rođaka Bonifacija koji ga je želio imati uza se u svome misijskome radu u Njemačkoj. Vilibald se oprosti od Tidberkta, svoga vjernoga pratioca na svim putovanjima, te prešavši Alpe, stiže u grad Eichstätt, gdje 22. srpnja 740. bude zaređen za svećenika, a u listopadu 741. od samoga sv. Bonifacija za biskupa. Kao biskup Vilibald sudjelovaše 21. travnja 742. na Prvom njemačkome crkvenome saboru.
Došavši u Eichstätt Vilibald je sagradio samostan s prostranom crkvom. U njoj je želio da se obavljaju onako svečani obredi kako se to običavalo činiti u Monte Cassinu. Inače o biskupskom životu i radu sv. Vilibalda nemamo baš mnogo podataka. Znamo ipak da je bio dobar i veoma revan propovjednik Božje riječi. God. 750. započeo je gradnjom opatije Heidenheim, u kojoj postade opatom njegov brat Vunibald. Sudjelovao je na raznim pokrajinskim crkvenim saborima. Potpisao je 25. ožujka 783. darovnicu u korist opatice Enhilde u Miltzu. Njegova sestra Walburga osnovala je u Heidenheimu samostan benediktinki te mu kao opatica stajala na čelu. U svoj je samostan prenijela mrtvo tijelo svoga brata Vunibalda koji je umro godine 761.
Svetome Vilibaldu pripisuje se osnutak opatije u Solenhofenu te kaptola kod crkve sv. Sebalda u Nürnbergu. Biskupovao je 45 godina, preminuvši u dubokoj starosti 7. srpnja 787.

[Vrh] Go down
mala_djevojka
Ljubitelj foruma
mala_djevojka

Female
Broj postova : 3020
Datum registracije : 05.12.2008

Svetac/Svetica dana - Page 11 Empty
PostajNaslov: Re: Svetac/Svetica dana   Svetac/Svetica dana - Page 11 I_icon_minitime8/24/2010, 00:40

8. srpanj 2010.

Sveta Akvila i Priscila

To se dvoje svetaca može dičiti da su bili suradnici svetog Pavla. U tome je njihova posebnost i slava. Oni bijahu bračni par, Židovi, koji postadoše kršćani, zbog svoje revnosti veoma dragi svetom Pavlu. U Novom zavjetu spominju se na više mjesta.
Sv. Luka u Djelima apostolskim, opisujući drugo misijsko putovanje svetog Pavla, piše: "Poslije toga Pavao ode iz Atene i dođe u Korint. Tu nađe nekog Židova imenom Akvilu, rodom iz Ponta, koji je malo prije došao iz Italije zajedno sa svojom ženom Priscilom, jer Klaudije bijaše izdao naredbu da se svi Židovi udalje iz Rima. On ih pohodi pa, kako je bio istoga zanata, nastanio se kod njih i radio. A bijahu sedlari po zanatu" (18,2-3).
Završavajući Poslanicu Rimljanima i šaljući osobne pozdrave Pavao piše: "Pozdravite moje suradnike u Kristu Isusu, Prisku i Akvilu, koji su podmjestili svoj vrat za moj život i kojima zahvaljujem ne samo ja nego i sve crkve poganskoga podrijetla. Pozdravite i crkvu koja se sastaje u njihovoj kući" (16,3-4).
I Drugu poslanicu Timoteju sv. Pavao završava pozdravima i blagoslovima, a prvi su na popisu: "Pozdravi Prisku s Akvilom!" (4,19).
Egzeget Teofilo Garcia de Orbiso, kapucin, misli da su Akvila i Priscila ili Priska bili kršćani već prije svog prvog susreta sa sv. Pavlom u Korintu. To zaključuje iz njihove velike srdačnosti s apostolom narodâ. Pavao je kao bistar čovjek brzo uočio vrijednost tih dvoje ljudi, njihove izvanredne ljudske osobine te se ponadao da mu u njegovu misijskome radu mogu postati najodličniji pomoćnici i suradnici. Njegova ga intuicija nije prevarila pa je kod njih zamolio gostoprimstvo. Dobivši ga, kod njih je za svoga boravka u Korintu proboravio godinu i pol dana.
Kad je sv. Pavao u Korintu završio svoju misiju te se htio vratiti u Siriju, kao pratioce na svom putu uze baš Akvilu i Priscilu. Oni su ga pratili samo do Efeza, gdje su ostali. Tamo su se osim obrtom i trgovinom bavili i apostolatom. Svoju su kuću kršćanima ponudili za bogomolju. U njoj je za vrijeme svog trećeg misijskog putovanja dugo boravio i sv. Pavao. Pišući oko g. 55. svoju Prvu poslanicu Korinćanima Pavao piše: "Mnogo vas pozdravljaju Akvila i Priscila zajedno s crkvom koja se sastaje u njihovoj kući" (16,19).
U svojim pozdravima apostol stalno izriče, dakle, svoju veliku zahvalnost svojim velikim dobrotvorima Akvili i Priscili, koji su mu u nekoj teškoj opasnosti, izloživši same sebe, spasili život. Ništa se sa sigurnošću ne može utvrditi o vremenu i mjestu smrti tih vrijednih Pavlovih suradnika. Bizantski sinasar spominje ih 13. veljače kao "apostole i mučenike". Rimski martirologij njihov blagdan spominje 8. srpnja, dakle, danas - zato o njima i pišemo.
[Vrh] Go down
mala_djevojka
Ljubitelj foruma
mala_djevojka

Female
Broj postova : 3020
Datum registracije : 05.12.2008

Svetac/Svetica dana - Page 11 Empty
PostajNaslov: Re: Svetac/Svetica dana   Svetac/Svetica dana - Page 11 I_icon_minitime8/24/2010, 00:40

9. srpanj 2010.

Sveti Gorkumski mučenici († 1572)


Vjerski razdor u XVI. stoljeću ispunio je mnoge kršćane fanatizmom koji postade uzrokom velikih krvoprolića. Kršćani su, na žalost, zaboravili na ozbiljne riječi tadašnjeg najvećeg humanista Erazma Roterdamskog, koji je u svojoj biti ostao vjeran apostolskoj Crkvi te u svojim spisima naviještao duhovnu mudrost utemeljenu na Evanđelju, a kojoj je središte Krist te osnovno pravilo ljubav. Erazmo je pisao: "Mi koji nosimo Kristovo ime onoga koji nas je uvijek učio samo dobrotu propovijedajući je i svojim primjerom; mi koji smo udovi jednog jedinog tijela, jedna jedina put; mi koji se hranimo istim duhom, istim sakramentima; mi koji smo pozvani na istu besmrtnost; mi koji težimo za najvišim zajedništvom, u kojem ćemo biti jedno s Kristom kao on sam s Ocem, može li za nas biti na svijetu stvari takove cijene, koja bi nas dovela do rata? Rat je nešto tako kobno, tako strašno, da ga jedan dobar čovjek ne može odobriti čak i kraj isprike o nekoj savršenoj pravdi."
Mudre riječi, ali koje kao i tolike druge u našoj povijesti ostadoše glas onoga što vapi u pustinji. A posljedica su bili veći ili manji ratovi kako u XVI. tako i u XVII. stoljeću - hugenotski ratovi, Tridesetgodišnji rat itd.
Godine 1572. - u kojoj pogiboše gorkumski mučenici - Lutherov je i Kalvinov nauk od Crkve odijelio već priličan dio Europe. U Nizozemskoj su kalvini sve više osvajali teren progoneći pri tom katolike. K tome je nadošla od g. 1568-1648. borba Holandeza za vlastitu političku slobodu i nezavisnost. Borba je bila tim zagriženija jer je njima vladala Španjolska, tada glavni bedem rimokatolicizma. U vatru političke borbe nadolijevalo se i ulje vjerske pripadnosti - kalvinistička reformacija protiv katoličke vjernosti papi i Rimu.
Nakon prvih pobjeda Španjolaca mnogi nizozemski prognanici, pridruživši se gusarima, nastaviše rat na morima. Bili su to ratnici, takozvani gheusi, po vjeri fanatični kalvini, okrutni i puni mržnje na sve što je katoličko, a osobito na svećenike i redovnike. Oni su se 1. travnja 1572. iskrcali na nizozemskoj obali te osvojili gradove Brielle i Vlissingen. U lipnju iste godine prodriješe i u Dordrecht te Gorcum. U tom je posljednjem gradu u jednoj tvrđavi još jedino pružao otpor jedan garnizon sa skupinom franjevaca, župnikom i mnoštvom vjernika katolika. Bila je to očajna obrana. Neprijatelj je bio nadmoćan pa nije dugo trajala.
Gheusi su obećali braniteljima, ako budu predali tvrđavu, da im se neće ništa dogoditi. Ti su povjerovali i predali se, ali riječ nije bila održana. Svećenici i redovnici bijahu odmah pohvatani. Među njima je bilo 11 franjevaca, od tih 9 svećenika, zatim 3 biskupijska svećenika, 1 korski kanonik sv. Augustina i 1 dominikanac.
Zbog zanimljivosti izdvajam od tih mučenika i posebno spominjem franjevca Willehada iz Danske, koji bijaše 90-godišnjak, a umakao je progonstvu luterana u svojoj domovini. Dominikanac otac Ivan Heer, župnik iz Hoornaerta, dojurio je u Gorcum da bi mučenicima podijelio svete sakramente pa je bio i sam uhvaćen.
Ti su sveti mučenici od 26. lipnja do 6. srpnja držani u zatvoru u Gorcumu, dok su ih katolici uzalud nastojali osloboditi i spasiti. Gheusi su ih 6. srpnja odveli polugole u jednoj lađi najprije u Brielle, a zatim u Dordrecht. Ondje su ih jedno vrijeme držali u barki da ih narod napadne i izruga. Bila je to neodgovorna svjetina koja se posve zaboravila. Ljudska prostota koji put zna biti tako niska i podla.
Nedužne žrtve u Briellu upadoše u ruke poglavice gheusa Lumeya, fanatičnog i zagriženog neprijatelja katoličke vjere i svećenika. On je naredio da ih u povorci vode kroz grad dok im se svjetina izrugivala i zlostavljala ih. U zatvoru u Briellu mučenicima su pridružena još tri svećenika: 2 premonstratenza i 1 dijecezanski svećenik. Tako se broj mučenika popeo na 19.
U noći 9. srpnja 1572. svih je 19 hrabrih mučenika za katoličku vjeru povješano. Krvnici su još i nakon smrti svojih žrtava vršili nad njima čine okrutnosti i nasilja. Mjesto pak mučeništva gorkumskih mučenika u Briellu postade ciljem hodočašća i procesija. Blaženima ih je g. 1675. proglasio papa Klement X., a g. 1867. papa Pio IX. svetima. Blagdan im se slavi danas.
[Vrh] Go down
mala_djevojka
Ljubitelj foruma
mala_djevojka

Female
Broj postova : 3020
Datum registracije : 05.12.2008

Svetac/Svetica dana - Page 11 Empty
PostajNaslov: Re: Svetac/Svetica dana   Svetac/Svetica dana - Page 11 I_icon_minitime8/24/2010, 00:41

10. srpanj 2010.


Blaženi damašćanski mučenici (1860)

U povijesti kršćanstva grad Damask slavan je po tome što se pred njegovim vratima obratio najveći misionar svih vremena sv. Pavao, slavan je i po velikom crkvenom naučitelju sv. Ivanu Damašćanskom, a u XIX. stoljeću po velikom broju kršćanskih mučenika koji svoju vjeru zasvjedočiše krvlju.

U kršćansku četvrt Damaska oko podne provalila je 10. srpnja 1860. fanatična masa, željna krvi i pljačkanja, predvođena turskim vojnicima te izvršila strašan pokolj. Opljačkano je i pretvoreno u prah 2.400 kuća, poubijano 6.000 golorukih kršćana. Među njima je bilo 30 svećenika i tri biskupa raznih obreda. Krv je doslovno potokom potekla i natopila uske ulice. Da u gradu nije još bilo poštenog i hrabrog emira AbdelKadera, koji je kršćanima bio sklon te mnoge od njih zaštitio, krvoproliće bi bilo još veće, možda čak u gradu ne bi ostao ni jedan jedini kršćanin. On je iz predgrađa poveo u središte grada skupinu od nekoliko tisuća kršćana, a s njima su bili lazaristi, isusovci i časne sestre.

Franjevci su smatrali da će biti sigurniji u svom debelim zidovima opasanom samostanu. Osim toga su mislili da se oni, zapravo, nemaju čega bojati. Ta kome bi uopće moglo pasti na pamet pljačkanje po siromašnim hodnicima i ćelijama njihova samostana? Da se samo radilo o tome, možda bi i bili pošteđeni, ali je rulju naprijed vodio fanatizam i mržnja na kršćansko ime. Uostalom, franjevci su se u Damasku davno udomaćili jer su u tom gradu osnovali svoju prvu naseobinu još g. 1233., dakle, brzo nakon smrti svoga utemeljitelja. Došli su onamo kao kršćanski vjerovjesnici te da se brinu za kršćane latinskoga obreda. Sve se to mnoštva opijena mržnjom i osvetom nije ticalo. Ona nije bila pristupačna nikakvim povijesnim zaslugama, nije znala za kršćane mirotvorce, već je mislila samo na osvetu i to nad posve nedužnima, a takva je osveta najgora.

Franjevačka redovnička zajednica u Damasku brojila je tada 6 svećenika i 2 brata. Bili su to gvardijan otac Emanuel Ruiz, po narodnosti Španjolac. On je dugi niz godina djelovao najprije u Svetoj zemlji, a sada je u Damasku kao poglavar stajao na čelu redovničke zajednice, a kao župnik na čelu župe. Drugi je bio o. Karmel Volta, odličan poznavalac arapskoga jezika, koji je u njemu poučavao mlade novonadošle misionare Bliskog istoka. Otac Engelbert Kolland, Tirolac, poliglot, koji je govorio gotovo sve europske jezike, na vlastitu želju bio je poslan u misije. On je u Damasku bio kapelan uz župnika oca Ruiza. Imao je vedru narav, a bio i neograničeno uslužan, požrtvovan i ljubazan prema svima. Uspio je živjeti kao Božja ovčica prema najboljim tradicijama svoga reda pa su ga nazivali »Abuna Melac« – što znači anđeoski pater. Četvrti je bio o. Nikanor Ascanius, kroz 20 godina u Španjolskoj poznati i omiljeli franjevački propovjednik, a sada misionar u Damasku. Uz njih su se u Damasku nalazili na studiju arapskoga jezika Nikola Alberca i Petar Soler. I oni su se spremali na misijski rad. Dva brata: Franjo Pinazo i IvanJakov Fernandez brinuli su se za vremenite potrebe kuće, radeći gdje je već trebalo.

Dok čovjek proučava te likove, zahvaljuje Bogu što je Isus Krist u sva vremena i na svim mjestima imao tako divnih i plemenitih duša koje su za njega i njegove interese sve žrtvovale, koje su bile uvjerene da će svoje talente najbolje upotrijebiti budu li ih stavile u službu Isusa i njegova kraljevstva. Svi su ti u općinstvu svetih naša braća. Mi smo kao članovi jednoga te istoga otajstvenoga Kristova tijela s njima životno povezani. Isus nam je svima glava, a mi smo njegovi udovi.

Onoga stravičnoga dana s franjevcima su se zajedno nalazila trojica braće po krvi: Franjo, Mooti i Rafael Massabki. Oni su pripadali grani maronitskih kršćana, a s franjevcima su bili usko povezani najboljim prijateljskim vezama. Najstariji je među njima bio 70godišnjak Franjo, u cijelom Damasku zbog svoga imanja, svoje velike gostoljubivosti i kreposti veoma ugledan čovjek, vrijedan svakog poštovanja. Mooti je napustio svoj zanat i trgovinu te se sav posvetio molitvi i dobrotvornosti. I on je u samostanskoj školi poučavao u arapskom. Rafael je provodio strog asketski život te svaki dan zalazio u franjevačku crkvu. Bila su to tri odlična predstavnika kršćanskoga Istoka.

Samostanske su zidine jedno vrijeme odolijevale napadima rulje. No nekadašnji je samostanski sluga oko ponoći Turcima pokazao potajni ulaz u samostan i rulja je provalila unutra. Gvardijan je odmah pohitio u crkvu, otvorio svetohranište te sve prisutne pričestio. U to su neprijatelji kršćana provalili i u crkvu. Njihov je vođa u polumraku zaviknuo:

»Gdje se nalazi Franjo Massakbi?«

Franjo je stupio pred vikača i rulju te upitao:

»A što hoćete s njim?«

Predvodnik je zaurlao: »Poslani smo od Abdallaha da te spasimo, samo ako se zakuneš na proroka Muhameda.«

Starac je mirno i dostojanstveno odgovorio: »Abdallah zna dobro da ja svoju kršćansku vjeru neću nikada zatajiti. No on ima i razloga zašto baš mene traži. On mi duguje 8.000 guldena. Može ih zadržati, ali moje duše neće dobiti.« – Kakav odgovor, vrijedan najodličnijih kršćanskih mučenika! U presudnim trenucima sam Duh Sveti Isusovim svjedocima stavlja na usta prave riječi.

Franjo je još doviknuo ostalima: »Braćo, budite postojani u vjeri! Tko ustraje do konca, primit će vijenac slave.« To je bila njegova nada, na nju je poticao i svoje supatnike. To su bile i njegove posljednje riječi jer je odmah bio sasječen i on i njegova braća.

Sada su došli na red franjevci. Gvardijan je s malim arapskim Evanđeljem, što ga je uvijek sa sobom nosio, klečao pred velikim oltarom. Turci ga pozvaše na otpad. A on u ime svoje i svoje redovničke subraće najspremnije odgovori: »Mi smo kršćani, mi smo za svoju vjeru spremni ginuti!« I poginuli su svi redom sasječeni od svojih dušmana.

Za franjevce je pokrenut postupak beatifikacije. Kad je već bio pri sretnom završetku, zamolio je maronitski nadbiskup Damaska u ime svoje i drugih istočnih biskupa da bi u broj novih blaženika papa Pio XI. uvrstio i trojicu braće Massabki. Papa je toj posve opravdanoj molbi udovoljio pa je 10. listopada 1926. svih tih 11 hrabrih i vjernih Kristovih svjedoka proglasio blaženima.
[Vrh] Go down
Sponsored content




Svetac/Svetica dana - Page 11 Empty
PostajNaslov: Re: Svetac/Svetica dana   Svetac/Svetica dana - Page 11 I_icon_minitime

[Vrh] Go down
 
Svetac/Svetica dana
[Vrh] 
Stranica 11 / 14.Go to page : Previous  1 ... 7 ... 10, 11, 12, 13, 14  Next

Permissions in this forum:Ne moľeą odgovarati na postove.
Relax forum :: Društvo i zabava :: Duhovnost-
Forum(o)Bir: