Relax forum
Registriraj se i relaxiraj sa nama


Zabava, druženje i diskusije u opuštenoj atmosferi
 
Početna stranicaRegistracijaLogin

Share
 

 Zagonetke Biblijskih priča

Go down 
Autor/icaPoruka
Blizanka
Administratorica
Administratorica
Blizanka

Female
Gemini Broj postova : 77757
Godine : 169
Datum registracije : 21.01.2009

Zagonetke  Biblijskih priča Empty
PostajNaslov: Zagonetke Biblijskih priča   Zagonetke  Biblijskih priča I_icon_minitime9/23/2010, 10:11

Zagonetke  Biblijskih priča Holygrailite

SVETI GRAL
Sveti gral je doslovno značenje riječi “Sangreal”. Izraz je izveden od francuske riječi “sangraal” koja se razvila u sangreal i na kraju se podijelila u dvije riječi, San Greal.
Spisi Sangreal su samo polovica blaga Svetog grala. Pokopani su sa samim gralom i otkrivaju njegovo istinsko značenje. Ti spisi su vitezovima Templarima dali toliko moći jer se na tim stranicama otkriva istinita priroda grala.
Sionski priorat tvrdi da Sveti gral uopće nije kalež, nego domišljato smišljena alegorija, metafora nečeg drugog, nečeg puno moćnijeg. Sveti gral je najtraženija blago u povijesti čovječanstva.
Za gral se vjerovalo da se nalazi negdje u Europi, točnije u Engleskoj, zakopan u tajnoj odaji ispod jedne osi mnogobrojnih crkvi templara od 1500. godine.
Priorat je, kako bi zaštitio svoje spise, bio prisiljen često ih premještati tijekom ranijih stoljeća. Povjesničari danas vjeruju da je gral čak 6 puta premještan otkad je stigao u Europu iz Jeruzalema. Zadnji put je “viđen” 1447. godine, kad su brojni svjedoci opisali da je izbio požar koji je zamalo progutao sve spise prije nego što su ih odnijeli na sigurno - 4 ogromne škrinje koje su morala nositi po šestorica ljudi. Nakon toga nitko više nije tvrdio da ih je vidio. Ostala su samo povremena šaputanja da je skriven negdje u Velikoj Britaniji, zemlji kralja Arthura i Vitezova okruglog stola.
Entuzijasti koji vjeruju u postojanju grala još uvijek gube vid nad da Vincijevim umjetničkim djelima i dnevnicima u nadi da će ga pronaći ili barem neki trag koji će ih dovesti do lokacije Svetog grala.
Umjetnička djela Leonarda daVincija kao da na očigled žele reći neku tajnu, a ona opet ostaje možda skrivena ispod slojeva boje, možda kodirana, ravno pred našim očima ili je možda uopće nema. Možda obilje daVincijevih tragova nije ništa drugo nego prazno obećanje koje frustrira znatiželjne, poput podsmjeha na licu sveznajuće Mona Lise.
Lokacija Svetog grala najbolje je čuvana tajna u povijesti čovječanstva. Članovi Priorata desetljećima dokazuju da su dovoljno pouzdani prije nego što ih se uzdigne u najviše ešalon bratstva gdje saznaju gdje se nalazi gral. Tu tajnu čuva složen sustav znanja raspoređenog na zasebne dijelove i podijeljenog među više članova i iako je bratstvo vrlo veliko, samo četvorica članova znaju gdje se nalazi gral - Veliki meštar i njegova tri senexhauxa. Leonardnovi osjećaji vezani uz Bibliju odnose se izravno na Sveti gral. Zapravo, daVinci je nacrtao pravi sveti gral.
Sve što treba znati o Bibliji sažeo je veliki kanonski doktor Martyn Percy u jednoj rečenici:” Biblija nije stigla faksom iz raja.” Biblija je ljudski proizvod, a ne Božji. Ona nije pala s neba. Napisao ju je čovjek kao povijesni zapis nemirnih vremena i razvila se kroz brojne prijevode, dodatke i revizije. U povijesti nikada nije postojala definitivna verzija Biblije.
Isus Krist je bio povijesna ličnost s nevjerojatnim utjecajem, možda najzagonetniji vođa na svijetu, koji je bio sposoban nadahnuti ljude. Kao najavljeni Mesija, Isus je imao veću moć od kraljeva, inspirirao je milijune ljudi i bio osnivač novih filozofija. Kao potomak kralja Salomona i kralja Davida, Isus je imao zakonito pravo na židovsko prijestolje. Njegov život je bilježilo tisuće njegovih sljedbenika u cijeloj zemlji.
Prilikom sastavljanja novog zavjeta razmatralo se više od 80 evanđelja, a opet samo nekoliko je izabrano da uđe u njega - Matej, Marko, Luka i Ivan bili su među tih nekoliko.
Bibliju, onakvu kakvu je danas poznajemo, kolacionirao je rimski car Konstantin Veliki koji je bio poganin. Konstanitn je cijeli život poganin, te je sakrament krštenja primio tek na svojoj smrtnoj postelji, preslab da se pobuni. U Konstantinovo vrijeme, službena rimska religija bila je obožavanje sunca - kult Sol Invctus ili Nepobjedivog sunca - a Konstantin je bio njegov glavni svećenik. Na nesreću za njega, Rim su u to vrijeme obuhvatili sve veći vjerski nemiri. Tri stoljeća nakon Kristova raspeća, Kristovi sljedbenici množili su se nevjerojatnom brzinom. Kršćani i pogani su se počeli sukobljavati i taj sukob se toliko raširio da je prijetio raskol Rima na dva dijela. Konstantin je odlučio 325. godine poslije Krista ujediniti Rim pod jednom zajedničkom religijom - kršćanstvom.
Konstantin je bio poslovni čovjek. Vidio je da je kršćanstvo u usponu i jednostavno se kladio na konja koji je ionako već pobjeđivao. Povjesničari se još uvijek dive genijalnosti kojom je Konstantin obratio pogane koji su obožavali Sunce u kršćane. Stapanjem poganskih znakova, datuma i rituala u kršćansku tradiciju koja se sve više širila, stvorio je vrstu hibridne vjere koja je bila prihvatljiva objema stranama.
Tragovi poganske religije u kršćanskoj simbolici ne mogu se poreći. Egipatski sunčevi diskovi postali su aureole oko glava katoličkih svetaca. Prikazi Izide kako doji svog čudesno začetog sina Hora, postali su predlošci za suvremene prikaze Djevice Marije i djetešca Isusa. A gotovo svi elementi katoličkog rituala - tamjan, oltar, napjevi i pričest, čin “jedenja Boga” - uzeti su ravno iz ranijih poganskih religija.
U kršćanstvu ništa nije originalno. Pretkršćanski bog Mitra - zvan Sin Božji ili Svjetlo svijeta - rođen je 25. prosinca, umro je, pokopan u kamenoj grobnici, a potom uskrsnuo tri dana kasnije. A inače, 25. prosinca je i datum rođena Ozirisa, Adonica i Dioniza. Novorođenom Krišni također je kao dar doneseno zlato, tamjan i mirta. Čak je i kršćanski sveti dan u tjednu ukraden od pogana.
Izvorno su kršćani slavili Sabbath ili subotu, ali Konstantin je to promijenio da se taj dan poklapa s poganskim štovanjem dana Sunca. Do danas većina vjernika koja ide nedjeljom u crkvu na misu nema pojma da je to povezano s poganskim danom u tjednu kada se štovalo sunce. Tijekom stapanja vjere, Konstantin je morao ojačati tu novu kršćansku tradiciju i održao slavno ekumensko okupljanje poznatim pod nazivom “Prvi opći koncil kršćanske crkve u Niceji”.
Na tom se skupu raspravljalo i odlučivalo o puno aspekata kršćanstva - datum Uskrsa, ulozi biskupa, provođenju sakramenata i naravno, Isusovom božanstvu. Do tog trenutka u povijesti na Isusa su njegovi sljedbenici gledali kao na smrtnog proroka… velikog i moćnog čovjeka, ali ipak čovjeka, smrtnika. Isusovo uspostavljanje za “Sina Božjeg” službeno je predložio i izglasao Koncil. I to relativno tijesnog glasovanja. Utvrđivanje Isusova božanstvo bilo je presudno za daljnje ujedinjenje Rimskog carstva i novi temelj političke moći vatikana. Službenim utemeljenjem Isusa kao Sina Božjeg, Konstantin je Isusa pretvorio u Božanstvo koje je postojalo izvan okvira ljudskog svijeta, biće čija se moć nije mogla osporiti. To ne samo da je spriječilo daljnja osporavanja kršćanstva od strane pogana, nego su se po novom Kristovi sljedbenici mogli iskupiti jedino putem utemeljenog svetog kanala - Rimske katoličke crkve.
Sve se to svodilo na to tko će imati moć. Krist kao Mesija bio je presudan za funkcioniranje crkve i države. Veliki broj znanstvenika tvrdi da je rana Crkva doslovno „ukrala“ Isusa od njegovih izvornih sljedbenika otimajući ljudsku poruku, obavijajući je neprobojnim plaštem božanstva i koristeći je kako bi proširila svoju moć. Konstantinovo potajno političko djelovanje nije umanjilo veličanstvenost Kristova života. Nitko ne kaže da je Isus bio varalica ili poriče da je hodao zemljom i nadahnuo milijune ljudi da vode bolje živote. Konstantin je iskoristio Kristov stvaran utjecaj i njegova važnost i time oblikovao lice kršćanstva onakvog kakvog ga danas poznajemo.
Budući da je Konstantin uzdigao Isusa 4. stoljeća nakon njegove smrti, do tada je postojalo na tisuće spisa koji su kronološki bilježili njegov život kao život običnog smrtnika. Konstantin je preradio povijesne knjige, a iz toga je proistekao najdubokoumniji trenutak u povijesti kršćanstva.
On je naručio i financirao sastavljanje nove Biblije u kojoj su bila ispuštena ona evađelja koja su govorila o Kristovim ljudskim obilježjima i uljepšao ona u kojima je predstavljen kao božanska osoba. Ranija evanđelja su zabranjena, sakupljena i spaljena. Svi oni koji su se odlučili za zabranjena evanđelja bili su proglašeni hereticima.
Neka evanđelja koja je Konstantin pokušao izbrisati, nekako su preživjela. Kod zapadne obale Mrtvog mora 1950.-tih u spilji u blizini Kumrana u židovskoj pustinji pronađeni su stari hebrejski rukopisi, a 1945. godine Koptski spisi u Nag Hammadi. Ti spisi govore istinu o gralu, ali i o djelovanju Isusa Krista kao čovjeka. Vatikan je u skaldu s vlastitom tradicijom krivog informiranja, pokušao spriječiti objavljivanje tih spisa. Iz njih se vide jasna povijesna neslaganja i izmišljotine koje jasno potvrđuju da su suvremenu Bibliju sastavili i uredili ljudi koji imaju određeni politički cilj, a to je da promoviraju božanstvo čovjeka Isusa Krista i njegov utjecaj koriste kako bi pojačali vlastitu moć.
Želja suvremene crkve da spriječi objavljivanje tih spisa proizlazi iz iskrenog uvjerenja koje su sami utemeljili. Vatikan čine duboko pobožni ljudi koji uistinu vjeruju da ti spisi koji tvrde suprotno ne mogu biti ništa drugo nego lažno svjedočenje.
Isus je podijelio jedan kalež vina sa svojim učenicima, ali pogled na daVincijevu „Posljednju večeru“ govori nam drugačije. Svi za stolom imali su po jednu čašu, uključujući i Isusa. To nisu bili kaleži nego 13 malih, ravnih staklenih čaša. Na slici nema kaleža ili svetog grala. „Posljednja večera“ je ključ tajne svetog grala.
Suvremeni znak za muškarca je ♂ a za žene ♀. Ovi znakovi nisu izvorni znakovi za muškarca i ženu.
Ovaj znak je izvorni za muškarca , osnovni znak za falus. On je formalno poznat kao „oštrica“ i predstavlja agresivnost i muškost. Ovaj znak za falus koristi se još uvijek i to na vojnim uniformama.
Ovaj znak se zove Kalež. Kalež nalikuje šalici ili posudi, ali što je još važnije, nalikuje obliku ženske maternice. Ovaj znak sugerira ženstvenost i plodnost. Ali opis grala kao „kaleža“ nije ništa drugo nego alegorija kako bi se zaštitila prava priroda grala.
Gral je doslovno drevni simbol ženstvenosti, a Sveti gral predstavlja svetu ženstvenost i boginju, koja se do danas izgubila. Moć žene i njezina sposobnost da stvori život nekoć su bile vrlo svete, ali predstavljale su opasnost u usponu pretežno muške crkve, pa je tako sveta ženstvenost demonizirana i proglašena nečistom. Muškarac je, ne Bog, stvorio koncept „izvornog grijeha“ gdje Eva zagrize jabuku i prouzrokuje pad ljudske rase. Žena, nekoć sveta davateljica života, sada je proglašena neprijateljem.
Taj koncept žene kao donositeljice života bio je temelj drevnih religija. Rađanje je bilo mistično i moćno. Na žalost, kršćanski filozofi su zatajili žensku snagu stvaranja zanemarujući biološku istinu i stvarajući muškaraca Stvoriteljem. U Knjizi postanka govori se da je Eva nastala od Adamova rebra. Žena je postala izdanak muškarca. I to grešni.
Gral je znak za izgubljenu boginju. Legende o viteškim traganjima za izgubljenim gralom zapravo su priče o zabranjenim traganjima za izgubljenom svetom ženstvenošću. Vitezovi koji su izjavljivali da „tragaju za kaležom“ govori u kodovima kako bi se zaštitili od Crkve koja je podčinila žene, istjerala boginju i zabranila pogansko štovanje svete ženstvenosti. Sveti gral je žena, žena koja je u sebi nosila tako moćnu tajnu, da bi kad bi j otkrila, uništila sam temelj kršćanstva.

Zagonetke  Biblijskih priča Lastsupper_leonardo
Osoba koja na slici „posljednja večera „ sjedi s lijeva Isusu je žena, a ne muškarac. Unaprijed stvorena predodžba koju imamo o toj slici toliko je snažan da naš mozak blokira neslaganja i zanemari ono što oči vide. To je poznato kao scotoma.
Žena na slici je Marija Magdalena. Ona nije bila prostitutka niti išta slično. Ta nesretna zabluda naslijeđe je pokvarene kampanje koju je lansirala rana crvka. Crkva je htjela zaprljati ime Marije Magdalene kako bi prikrili njenu opasnu tajnu – njenu ulogu kao Svetog grala.
Rana Crkva uistinu je uvjerila svijet da je smrtni prorok Isus bio „Božansko biće“. Evanđelja koja su opisivala „zemaljske“ značajke njegova života ispuštena su iz Biblije. Jedna od posebno zabrinjavajućih zemaljskih tema bila je Marija Magdalena, ili točnije njezin brak s Isusom Kristom.
„Posljednja večera“ gotovo da galami na sav glas da su Isus i Marija Magdalena bili vjenčani. Na slici se može primijetiti da je odjeća koju nose kao odraz u ogledalu. Boje odjeće bile su im upravo suprotne. Isus je bio u crvenoj halji i plavom plaštu, a Marija Magdalena u plavoj halji i crvenom plaštu.
Kada se obrati pozornost kako su Isus i Marija Magdalena kao povezani na kuku i naginju se jedno od drugoga kao da stvaraju jasno određeni prostor između sebe. Ako se gleda Isus i Marija Magdalena kao elemente kompozicije, u oko će upasti još jedan očigledan oblik. Jedno slovo abecede, u sredini slike vidi se neupitni obris golema, besprijekorno slovo M. Oni koji podržavaju teoriju zavjere kažu da označava Matrimonio ili Marija Magdalena.
Brak Isusa i Marije Magdalene dio je povijesnog zapisa. Isus kao oženjeni čovjek ima više smisla od standardnog biblijskog pogleda da je bio neženja. Isus je bio židov, a pravila u to vrijeme doslovno su zabranjivala da židovi budu nevjenčani. Prema židovskom običaju, celibat je bio osuđivan i svaki Židov je imao obvezu pronaći odgovarajuću ženu svome sinu. Ako Isus nije bio oženjen, onda bi se to spomenulo u barem jednom evanđelju i ponudilo bi se neko objašnjenje zašto je Isus bio u celibatu.
Petar je bio ljubomoran na Mariju Magdalenu. Tu se nije radilo o samoj ljubavi. Ulozi su bili puno veći. Isus naslućuje da će uskoro biti uhićen i razapet. Zato Mariji Magdaleni daje upute kako da nastavi voditi Njegovu Crkvu nakon što njega više ne bude. Petar izražava svoje nezadovoljstvo što je druga violina i to iza žene. Prema nepromijenjenim evanđeljima, Isus nije dao upute Petru prema kojima je trebao utemeljiti kršćansku crkvu, nego Mariji Magdaleni.
Isus je namjeravao budućnost svoje crkve ostaviti u rukama Marije Magdalene. Marija Magdalena bila je iz Benjaminovog plemena, što znači da je imala kraljevske krvi. Proglašena je bludnicom da bi se izbrisali dokazi njezinih snažnih obiteljskih veza.
Crkvu nije brinulo to što je Marija Magdalena imala kraljevsku krv, koliko što se družila sa Kristom koji je također bio kraljevske krvi. Isus je bio potomak kralja Salomona, kralja Židova. Ženidbom sa snažnom kućom Benjaminovom, Isus bi spojio dvije kraljevske linije i stvorio snažan politički savez, te je mogao zakonski zatražiti prijestolje i povratiti liniju kraljeva kao u vrijeme Salomona.
Legenda o svetom gralu jest legenda o kraljevskoj krvi. Kad se govori o „kaležu u kojem je bila krv Kristova“ govori se zapravo o Mariji Magdaleni koja je u svojoj utrobi nosila Isusovu kraljevsku krvnu liniju.
To je najveća tajna u povijesti čovječanstva. Ne samo da je Isus bio oženjen, nego je bio i otac. Marija Magdalena bila je sveta posuda. Bila je kalež koji je u sebi nosio kraljevsku krvnu liniju Isusa Krista. Bila je utroba u kojoj je rasla loza i vino iz kojeg je potekao sveti plod.
U spisima Svetog grala nalaze se dokazi da je Isus bio kraljevske krvi. Sveti gral je Marija Magdalena. … majka potomka kraljevske krvne linije Isusa Krista. Leonardo nije jedini na svijetu koji je pokušao reći istinu o Svetom gralu. Kraljevsku krvnu liniju Isusa Krista iscrpno je zapisalo mnogo povjeničara.
Nakon izlaska knjige „Sveta krv, sveti gral“, Crkva je bila izvan sebe, ali to se moglo i očekivati. Ipak to je bila tajna koju je Vatikan pokušao zakopati u 4. stoljeću. Križarski ratovi su se djelomično voditi oko toga, prikupljanja i uništavanja podataka. Prijetnja koju je Marija Magdalena predstavljala muškarcima koji su vodili ranu Crkvu mogla ih je uništiti. Marija Magdalena je bila fizički dokaz da je novo obznanjeno „božanstvo“ poteklo od linije smrtnika. Crva je ovjekovječila Mariju Magdalenu kao prostitutku i sakrila dokaze Kristova braka s njom onemogućujući na taj način bilo kakve moguće tvrdnje da je Isus imao potomka i da je bi smrtni prorok.
Isusovo dijete potkopalo bi presudno stajalište da je Krist božanstvo, a samim tim i stajalište da kršćanska crkva koja je samog sebe postavila za jedinog posrednika Božjeg na zemlji, doista može dovesti čovječanstvo u nebo i uvesti ga u kraljevstvo nebesko.
Ruža s pet latica je simbol Priorata za gral, Mariju Magdalenu. Budući da je Crkva zabranila njezino ime, Marija Magdalena je postala tajno poznata pod pseudonimom – Kalež, Sveti gral, Ruža. Simbol ruže povezan je s venerinim pentagramom i ružom kompasom. Ruža također je anagram od grčke riječi EROS, grčkog boga spolne ljubavi.
Ruža je uvijek bila glavni simbol ženske spolnosti. U primitivnim kultovima koji su štovali boginje, ruža sa 5 latica predstavljala je 5 postaja žene - rođenje, menstruaciju, majčinstvo, menopauzu i smrt.
Prema Prioratu, Marija Magdalena je bila trudna u vrijeme raspeća. Radi njene sigurnosti Kristova nerođena djeteta, nije imala drugog izbora nego pobjeći iz Svete zemlje. Uz pomoć Isusova vjernog ujaka, Josipa Arimatejca, Marija Magdalena potajno je otputovala u Francusku koja je tada bila poznata kao Galija. Tamo je našla utočište u jednoj židovskoj zajednici. Francuskoj je rodila kćer. Dala joj je ime Sara.
Živote Marije Magdalene i Sare zabilježili su do najsitnijih pojedinosti Židovi koji su ih čuvali. Kako je Marija Magdalena po podrijetlu pripada liniji židovskih kraljeva, Židovi u Francuskoj su je smatrali svetom kraljevskom osobom i štovali je kao preteču slavne linije kraljeva. Velik broj ondašnjih znanstvenika iz tpg doba vodilo je kroniku života Marije Magdalene. U Francuskoj, uključujući Sarino rođenje i kasnije nastavljanje obiteljskog stabla. To je jedna od kamena temeljaca spisa Svetoga grala. Potpuna genealogija ranih potomaka Kristovih.
Spisi svetoga grala uključuju i desetke tisuća stranica podataka. Svjedočenja iz prve ruke o blagu Svetog grala opisuju da se ono nalazi u 4 golema sanduka. U njima se navodno nalaze „čisti dokumenti“, tisuće stranica nepromijenjenih spisa iz vremena prije Konstantina koje su napisali rani Isusovi sljedbenici i u kojima su ga štovali kao čovjeka, učitelja i proroka. Kruži glasina da je dio tog blaga legendarni „Q“ spis, rukopis za koji čak i Vatikan priznaje da vjeruju da postoji. Navodno, to je knjiga Isusovih učenja za koju se vjeruje da ju je napisao svojom rukom.
Drugi eksplozivni spis navodno se nalzi u rukopisu pod nazivom „Magdalenini dnevnici“, osobni zapisi Marije Magdalene o njezinoj vezi s Kristom, Njegovom raspeću i vremenu koje je proživljavala u Francuskoj.
Potraga za Svetim gralom doslovno je traganje da se klekne pred kosti Marije Magdalene, to je putovanje da se pomoli pod nogama one koju su izbacili, pod nogama izgubljene Svete ženstvnenosti.
Mjesto na kojem je skriven Sveti gral zapravo j grobnica u kojoj se nalazi tijelo Marije Magdalene i spisi koji pričaju istinitu priču o njezinom životu. Potraga za svetim gralom uvijek je bila potraga za Marijom Magdalenom – Kraljicom kojoj je nanesena nepravda i koja je zakopana zajendo s dokazom da ima zakonito pravo na moć. Članovi priorata sve su ove godine bili zaduženi da štite spise i grob Marije Magdalene te samo potomstvo.
Rana crkva se bojala da bi, ako se krvna linija nastavi, tajna Isusa i Magdalene mogla izaći na vidjelo i osporiti temeljnu katoličku doktrinu – da se Mesija nikada nije sjedinio sa ženom niti upustio u spolno sjedinjenje. Kristova krvna linija potajno se nastavila u Francuskoj sve dok u 5. stoljeću nisu učinili hrabar potez i sjedinili se s Francuskom lozom te na taj način stvorili obiteljsku lozu poznatu kao dinastija Merovinzi.
Merovinzi su osnovali Pariz. To je jedan od razloga zašto je legenda o gralu toliko poznata u Francuskoj. Veliki broj vatikanskih potraga za gralom u Francuskoj zapravo bili su tajni pokušaji da se izbrišu članovi kraljevske Isusove loze.
Dagobert je bio merovinški kralj. Ubili su ga ubodom bodeža u oko dok je spavao. Ubili su ga Vatikan i Pipin d’Heristal krajem 7. stoljeća. Nakon toga, linija Merovinga je gotovo nestala. Srećom, Dagobertov sin Sigisbert, uspio je potajno preživjeti napad i nastavio lozu čiji je član kasnije bio Godefroi de Bouillon – osnivač Sionskog Priorata..
Isti čovjek koji je naredio vitezovima templarima da rate dokumente Svetog grala iz ruševina Salomonova hrama i na taj način pribave kraljevskoj lozi Merovinga dokaz njihove hereditarne veze s Isusom Kristom Suvremeni Sionski priorat ima izuzetno značajnu dužnost. Ona se sastoji od tri dijela. Bratstvo mora štitit Kristovu krvnu liniju, spise Svetog grala i grob Marije Magdalene.

izvor

_________________
Ono sto MOGU ne mora da znači i da HOĆU,
ali ono što HOĆU uvijek znači da MOGU
ellaMarigo



Zagonetke  Biblijskih priča Admin10
[Vrh] Go down
https://www.facebook.com/pages/Carpe-diem-citati-lijepe-misli-po
Blizanka
Administratorica
Administratorica
Blizanka

Female
Gemini Broj postova : 77757
Godine : 169
Datum registracije : 21.01.2009

Zagonetke  Biblijskih priča Empty
PostajNaslov: Re: Zagonetke Biblijskih priča   Zagonetke  Biblijskih priča I_icon_minitime9/23/2010, 10:21

VITEZOVI TEMPLARI

Templari ili “Red siromašnih vitezova Krista i Salomonova hrama” osnovan je 1118. godine nakon provg križarskog rata. Red je osnovao Hugo de Payens. Sjedište reda prvobitno je bilo pokraj mjesta gdje je nekad stajao židovski hram, Templum Salomonis, po čemu je i dobio ime.
Red se dijelo na vitezove i služenu braću, a na čelu reda bio je Veliki mešta i Generalni kaptol. Bili su vrlo dobro organizirani vrlo brzo su postali značajan čimbenik političke scene svog vremena. Dobili su neke povlastice od pape, između ostalog pravo na ubiranje poreza na područjima pod svojom kontrolom. Rezultat takvog položaja je bio njihov brzi uspon.
Uobičajena zabluda o vitezovima Templarima je da su osnovani da bi štitili Svetu zemlju. Vitezovi Templari su bili u Svetoj zemlji za vrijeme Drugog križarskog rata i ispričali kralju Baldwinu II da im je zadaća štitit hodočasnike kršćane. Iako nisu bili plaćeni za svoj posao i iako su se prisegli na siromaštvo, vitezovi su rekli kralju da ima treba neka vrsta nužnog smještaja i zatražili su od njega dopuštenje da se smjeste u štalama koje su se nalazile ispod ruševina hrama. Kralj Baldwin im je odobrio taj zahtjev i vitezovi su se smjestili u oskudnom prostoru unutar devastiranog hrama.
Neobičan izbor smještaja, bio je sve samo ne slučajan. Vitezovi su vjerovali da su spisi koje Priorat traži zakopani duboko ispod ruševina - ispod svete odaje za koju se vjerovalo da je nastanjuje sam Bog, doslovce u samom središtu židovske vjere. Više od jednog desetljeća, 9 vitezova živjelo je u ruševinama iskopavajući u potpunoj tajnosti tvrde stijene.Trebalo ima je 9 godina, ali konačno su našli ono za čim su tragali. Blago su iznijeli iz hrama, prenijeli ga u Europu i preko noći im je narastao ugled.
Nitko nije siguran jesu li ucjenjivali Vatikan ili je Crkva pokušavala kupiti njihovu šutnju, ali Ppa Inocencije II istog časa je izdao papinsku bulu bez presedana koja je vitezovima garantirala neograničenu moć i proglasila da se ne moraju pokoravati ni jednim drugim zakonima osim svojim vlastitim - bili su autonomna vojska koja nije ovisila o kraljevima i prelatima, ni vjerskim ni političkim.
S novom “carte blanche” koju im je odobrio Vatikan, templari su se širili nevjerojatnom brzinom i brojčano ali i politički, postajali su sve jači i gomilali nepregledna imanja u više od tucet zemalja. Počeli su izdavati kredite bankrotiranom plemstvu i zauzvrat naplaćivali kamate te na taj način utemljili suvremeno bankarstvo i dalje nagomilavali bogatstvo i jačali moć.
Do 1300. vatikansko odobrenja pomoglo je vitezovima da gomilaju više moći od pape Klementa V koji je odlučio da se nešto mora poduzeti po tom pitanju. Djelujući po dogovoru s francuskim kraljem Filipom IV, Papa je smislio genijali niz operacija kojim je namjeravao uništiti templare i zgrabiti njihovobogatstvo te na taj način preuzeti kontrolu nad tajnama koje su čuvali i kojima su utjecali na Vatikan. U potezu dostojnom CIA-e, Papa Klement izdao je tajne zapečačene naredbe koje su njegovi vojnici, raspoređeni po cijeloj Europi, trebli otvoriti istovremeno u petak, 13. listopada 1307. godine.
U zoru 13. listopada naredbe su raspečačene, a njihov gnjusan sadržaj otkriven. Klement je tvrdio da je imao viziju u kojoj ga je posjetio sam Bog i upozorio ga da su templari heretici, vražji poklonici, homoseksualci, sodomisti te skloni ostalom bogjulnom ponašanju. Bog je od pape Klementa zatražio da očisti zemlju tako da okupi vitezove Templare i muči ih sve dok ne priznaju svoje grijehe protiv Boga. Klementova makijavelistička operacija izvršena je s nevjerojatnom preciznošću. Tog dana zarobljeno je, nemilosrdno mučeno i konačno spaljeno na lomači bezbroj vitezova optuženih za herezu. Odjeci te tragedije i danas odjekuju u suvremenoj kulturi. Do dana današnjeg, petak 13. smatra se nesretnim danom.
1312. godine Papa Klement V ukida red Templara. Njihova imanja u Francuskoj konfiscira francuski kralj, dok u drugim zemljama njihvoa imanja po papinskoj odluci odbijaju uglavnom ivanovci i vitezovi od Malte.
Neki su Templari uspjeli pobjeći progonu i sklonili su se u Portugal gdje su promijeli ime reda u kristov red. Drugi dio je pobjega u Škotsku gdje je kralj bio Robert Bruce koji je već ranije bio ekskomuniciran,tako da nije morao prihvatit volju pape. U novije vrijeme objavljan je dokument iz tajne vatikanske knjižnice pod nazivom “Oprostite Templari” u kojem Papa Klement V utvrđuje kako nije pronađeno nikakvih dokaza protiv Templara, te kako odrješuje sve čelnike Templarskog Reda.
Vitezovi templari postoje čak i danas, ali pod različitim imenima. Usprkos Klementovim lažnim optužbama i trudu da ih zbriše s lica zemlje, vitezovi su imali moćne saveznike i neki su uspjeli pobjeći vatikanskim čistkama. Njihovo veliko bogatstvo proizlazilo je iz tajnih spisa koje su čuvali i Klementov prvi cilj bio je da ih se dokopa, ali su mu izmakli. Spisi su dugo vremena povjereni templarovim arhtektima u sjeni, Sionskom prioratu, čiji ih je veo tajne držao na sigurnom izvan dosega Vatikana. Kako se Vatikan približavao spisima, Priorat ih je jedne noći prokrijumčario iz Pariza na brodve templara, a odatle u La Rochelle. Ti su spisi do dan danas izvor neprekidnih proučavanja i nagađanja. Vjeruje se da su do sada već nekoliko puta premještani i ponovo sakriveni. Prema trenutačnim nagađanjima nalaze se negdje u Velikoj Britaniji.
Tisuću se godina prenose legende o ovoj tajni. Cijeli niz spisa, njihova moć i tajna koju otkrivaju poznati su pod jednim nazivom - SANGREAL. Stotine knjiga je napisano o tome i malo tajni je izazvalo toliko zanimanje među povjesničarima kao Sangreal.

izvor

_________________
Ono sto MOGU ne mora da znači i da HOĆU,
ali ono što HOĆU uvijek znači da MOGU
ellaMarigo



Zagonetke  Biblijskih priča Admin10
[Vrh] Go down
https://www.facebook.com/pages/Carpe-diem-citati-lijepe-misli-po
 
Zagonetke Biblijskih priča
[Vrh] 
Stranica 1 / 1.

Permissions in this forum:Ne moľeą odgovarati na postove.
Relax forum :: Društvo i zabava :: Duhovnost-
Forum(o)Bir: