Relax forum
Registriraj se i relaxiraj sa nama


Zabava, druženje i diskusije u opuštenoj atmosferi
 
Početna stranicaFAQRegistracijaLogin

Share
 

 Kozarac - MRTVI KAPITALI

Go down 
Autor/icaPoruka
Goran
Administrator
Administrator
Goran

Male
Cancer Rooster
Broj postova : 87086
Godine : 38
Lokacija : Bjelovar
Datum registracije : 24.09.2008

Kozarac - MRTVI KAPITALI Empty
PostajNaslov: Kozarac - MRTVI KAPITALI   Kozarac - MRTVI KAPITALI I_icon_minitime11/2/2012, 14:32

ŽIVOTOPIS:
Josip Kozarac (1858. - 1906.), hrvatski je prozaist - novelist, romanopisac, pjesnik, pisac pripovjetki i polemičar, diplomirani inženjer šumarstva, jedan od najpoznatijih hrvatskih šumara.
Smatran je piscem jako oštrih zapažanja i jednostavnih, ali, često i prodornih, dubokoumnih misli.
Osim pejzaža, u brojnim djelima opisuje i probleme koji muče seosko stanovništvo i njihove poglede na život i okolinu. Po tome je Kozarac ostao upamćen kao jedan od najiskrenijih hrvatskih pisaca jer je stvarnost prikazivao onakvu kakva ona zaista jest te je zbog toga iznosio sve probleme i predlagao njihova rješenja.
Djela: ''Zmija'', ''Priče djeda Nike'', ''Moj djed'', ''Biser-Kata'', ''Slavonska šuma'' (''Vijenac'', Zagreb, 1888.), ''Mrtvi kapitali'' (''Vijenac'', Zagreb, 1889.), ''Među svjetlom i tminom'' (Matica hrvatska, Zagreb, 1891.), ''Tena'' (''Dom i svijet'', Zagreb, 1894.), ''Mira Kodolićeva'' (''Prosvjeta'', Zagreb, 1895.), ''Oprava'' (''Prosvjeta'', Zagreb, 1899.), ''Živi kapitali'' (nezavršeni)

KNJIŽEVNI ROD: epika
VRSTA DJELA: roman

MJESTO RADNJE: selo, grad
VRIJEME RADNJE: kolovoz jedne godine - ljeto sljedeće godine; godinu dana nakon tog ljeta

O DJELU:
U dvjema većim pripovijestima, koje se obično klasificiraju kao romani, i to u ''Mrtvim kapitalima'' (1889.) i ''Među svjetlom i tminom'' (1891.) htio je Kozarac dati širu sliku hrvatskoga društva, iznijeti u prvom redu likove inteligenata i poluinteligenata, biti kritičan prema svemu tome i naći izlaz za put u bolji život.

KARAKTERIZACIJA LIKOVA:
MATKOVIĆ:
''Čovjek u pedesetim godinama, posve kratko ošišan, kratkog debelog vrata, sav crven i pun ljetnih mozuljiva po nosu i čelu; debelo mu, malne četverouglasto lice sa sjajnim žutkastim i sitnim očima te mesnatim, crljenim nosom, činilo se u prvi mah tupo i prosto - no kad je prekidanim, oštrim glasom progovorio - taj glas bio je veoma sličan britkoj formi lica - upoznalo se je da iz njega govori ona dobra prostota i iskrenost, koja se krije samo u takovim oštrim, tvrdim licima. Išao je pravilno i odmjereno, te se je moglo vidjeti da taj čovjek ljeti i zimi i po blatu i po suhu stupa istim laganim, al čvrstim korakom.''

GĐA MATKOVIĆ:
''... mati je većma uživala u mlađoj si kćeri, živahnoj i prevrtljivoj Neli, koja je imala sva slaba, ali ne i dobra svojstva materina. Ponosnoj majci godila je više laskava i obijesna Nela nego tiha i pronicava starija kći, premda je dobro znala da joj Anka više od pol kuće uzdržava, a Nela više od pol kuće u nered meće.''

ANKA, njihova starija kći:
''No ta njihova bojazan bila je posve suvišna, jer kad je Anka prvi put zaplesala s Lujom, zapelo je svačije oko o visoku krepku djevojku snažnog i pravilnog struka, te stidno oborenih očiju, koje su bile posve zastrte dugim crnim trepavicama. Zamalo, pa cijelo društvo motrilo samo nju; neka nepatvorenost, svježost kao jutarnji gorski zrak nadahnjivala je sve njene kretnje, sve je bilo istinito i naravno na njoj; ona se nije trsila da bude interesantna, da se pred svima istakne - al baš zato odsijevala njezina prikaza osobitim čarom iz hrpe gospođa, odjevenih na sve načine, samo da što sigurnije obrate pozornost na se.''

NELA, njihova mlađa kći:
''Ona je očaravala i idealiste i materijaliste, svi su ti mladići ginuli za njom, svi su joj pjevali pjesme, a možda ni jedan nije znao zašto je upravo ljubi. U njoj je bilo nešto, čim te je tako reći prisilila da se baš u nju prvi put zaljubiš. (...) Nju narav nije nadarila dubokim čuvstvom, ona nije ni znala što je prava ljubav. Svi njezini osjećaji, sve njezino čuvstvovanje nije imalo korijena u njezinu srcu, nego na površini njezina lica. Ona je govorila svakim svojim pogledom, svakim živcem lijepih svojih usana, al ona sama nije znala što je govorila, jer njezine riječi nisu tekle iz duše, nego ravno s jezika.''

LUJO, njihov stariji sin:
''Te mu se misli taj čas po mozgu vrzle, no kad mu toj mješavini čuvstava iznenada pred dušom niknu slika njegova krasnog sina, visokog i krepkog kao hrast, sa tek probijajućim brčićima na ispupčastim rujnim usnama, sa onim nemarišnim držanjem, i elegantnim odijelom, koje je kao saliveno na njemu stajalo...''

VINKO, njihov mlađi sin:
''Vinko je bio zadnje dijete u kući; od mladosti krupan i nezgrapan, nije nikako bio slika ljepuškastomu Luji; u školi se je pokazivao veoma tvrdoglavim, bježao je od nje, kad god je samo mogao, te trkao po lovu za pticama i ribama; osim oca nije nitko za njega puno mario, nigda nije dobio nove odjeće, nego uvijek iznošene Lujine, pa je već i u tom odijelu izgledao kao pribjeglica, kao tuđe dijete u kući.''

VLATKO LEŠIĆ:
''U takovim zanosnim trenucima bio je Lešić upravo krasan. Blijedo njegovo, dosta mršavo lice, koje je već prema utiscima časovito mijenjalo boju - od zelene do crljene - veoma energično čelo sa oštrim izrazitim nosom, bili su jasan znak da se osobiti svijet u toj glavi vrze. (...) Po blijedom licu i dubokom pogledu sudile su raskalašene žene, da je pohotan; po mučaljivosti - jer u veselom društvu obično je šutio - sudeći, mislili su neki da ga nesreća bije - dok ih je malo znalo, da duša njegova gramzi neprestance za ljepotom i istinom; da njegovo srce izgara od veselja nad dobrom, a savija se od muke i boli nad zlom stvari...''

GOSP. i GĐA VUKOVIĆ

URBANITZKY

NEUMAYER:
''... te se ubrzo pridružila gospodinu Neumayeru, mladu još čovjeku idealne visine i tančine, sa plavim ''cvikerom'' na velikom oštrom nosu, blijeda lica i dugačkih prstiju, kojima je neprestance navlačio bijele kao snijeg i jako prostrane manšete. Bio je to čovjek u dvadeset i šestoj godini, tek nedavno imenovan činovnikom kod financijalne struke, te njegovoj vanjštini nije ništa nedostajalo, a da ga vrpoljiva Nela ne bi držala galantnim i zanimljivim...''

ANALIZA JEZIKA I STILA:
- epiteti: hladni, oholi ton, laskava i obijesna Nela, pronicava Anka, patvorena ljepota, iskrivljena istina
- usporedbe: kao da želi oca pripraviti na sadržaj lista, kao da se boji kazatikao crkvica

FABULARNI TIJEK:
1. Opis g. Matkovića (njegov izgled i narav)
2. Poziv na ples
3. Uspoređivanje Nele i Anke
4. Poziv Lešića na gumno «Čardačine»
5. Urbanitzky sa prijateljem Neumayerom dolazi prositi Anku
6. Urbanitzky nakon razgovora odustaje, Neumayer zaprosi Nelu, Nela pristaje
7. Lešić prosi Anku, ona presretna pristaje
8. Pripreme oko vjenčanja
9. Vjenčanje Anke ujutro, skromno i tiho
10. Vjenčanje Nele, raskošno i veselo
11. Nela, naviknuta na raskoš, u gradu ubrzo postaje nesretna, svađa između supružnika
12. Lešić kupuje močvaru, pretvara ju u plodno tlo i zarađuje mnogo novaca
13. Lujo ne može naći posao
14. Nela propada

SADRŽAJ:
Jednog je kolovoskog popodneva stari Matković šetao i naišao na nekoliko kola natovarenih snopljem pšenice. Obratio se seljacima na kolima zaprijetivši im da više neće raditi kod njega ako budu kasnili, no oni su znali da će to njegovo loše raspoloženje proći za koji časak. Matković je uskoro stigao kući, gdje se sa svojom gospođom i starijom kćeri Ankom porječkao oko kruha, no Anka ih je sve ubrzo pomirila. Dolazi poštar i donosi dva pisma: jedno od sina Luje iz Zagreba, a drugo od kćeri Nele iz R., nedaleke varoši, te jedan službeni spis od gospoštijskog ravnateljstva i ''Bazar'', adresiran na gospođu Matković. Sin Lujo traži još novaca, no Matković kaže kako mu ne da više. Anka odlazi do majke. Gospođa Matković čita Nelino pismo; ova joj piše kako se mladići otimaju za nju, kako joj druge djevojke zavide. Gospođa žali što i Anka nije takva i govori joj da moraju ići k Neli u varoš na ples da Anka upozna kakvog mladića jer ju je već strah da se Anka nikad neće udati u ovom selu.
Matković je svakodnevno ustajao u 4 sata ujutro, a Anka bi mu tada već pripremila kavu te bi on zatim odlazio na imanje (gumno). Tog je jutra izbrojio Anki novce da pošalju Luji te otišao na gumno, a Anka se zatim lati svakidašnjeg kućanskog posla, a onda Luji napiše pismo. Tada ulazi gđa Matković, pije kavu, a nakon nje ulaze i Vlatko Lešić i Matkovićev mlađi sin Vinko, te sjedoše za stol jesti. Gđa Matković im prigovara što su dvije noći noćili na gumnu, a nisu došli kući. Započinju razgovarati o svemu i svačemu, a između Anke i Lešića ''frcaju iskre''. Zatim razgovaraju o tome kako je spavati na gumnu, a Lešić nadodaje da ga je na rad na gospodarstvu ponukao velik broj mrtvog kapitala u zemlji. Tu nastavljaju razgovor o klasama. Lešića je gđa Matković uvijek uspoređivala sa sinom Lujom i nije joj se Lešić baš sviđao. Nakon svega toga Lešić i Vinko odlaze, a Lešić uputi Anki takav pogled da se ona sva zarumenjela.
''Taj pogled i ta rumen kazivala je da njih dvoje stidljivo skrivaju jedno svoje čuvstvo, koje je već počelo prodirati iz njih.''
Sva obitelj, osim Matkovića i Vinka, odlazi u varoš na ples u slavu njegove preuzvišenosti. Gđa Matković, njezina sestra i sestrin muž u stanu (Vuković) razgovaraju o Matkoviću i pomalo mu se rugaju. Kasnije cijelo popodne djevojke i žene pripremaju oprave za ples, a zatim večeraju. Došao je i čas odlaska na ples, do dolazak tamo nije bio baš sjajan, ali Nela je uspjela malo podići atmosferu svojom vrckavošću, mnogi su se mladići okupili oko nje. Gđa Matković i njezina sestra znale su da će Anka cijelu večer provesti sama, ali kad je zaplesala s bratom, svima je zapela za oko, no ona možda bila i jedina koja na ples nije došla s namjerom da nađe muža. Na plesu se vidio jaz među staležima koju su malo ublažavali mladi svojim veseljem. Anka je oko ponoći otišla u tetin stan, dok su drugi ostali do zore na plesu. Sutradan su ujutro prepričavali svoje doživljaje, no Anka je samo željela vratiti se ocu na selo.
Ubrzo su se svi vratili kući na selo, no jedino se Anka veselila tom povratku. Jedan se dan Vinko, Lujo i Lešić dogovore da će pozvati gospođe na izlet na Lešićevo gumno ''Čardačine''; i one pristanu. Dogovoren je dan izleta. Gđa Matković, Lujo i kćeri išli su kolima, a na gumnu su ih dočekali Vinko i Lešić. Došli su tamo dok se obavljala vršidba pa su malo prošetali među radnicima, a nakon toga otišli su u sjenicu na obilnu večeru, nakon koje odoše prošetati do nedalekih gospodarskih zgrada. Naprijed su išli Vinko, Lešić i Anka. Uto se diglo jato jarebica pa Vinko ode po pušku, a Lešić i Anka ostadoše sami. On ju pita je li se zabavila na plesu i govori da ga je bilo strah da će se ona iz grada vratiti drukčija, no ona kaže da više voli jedan ovakav izlet nego tisuću onakvih zabava. Taj ga odgovor umiri. Uto se vrati Vinko te svi stigoše pred Lešićev stan, koji je gđa Matković jedva čekala vidjeti, da ga malo iskritizira. Kasnije gđa Matković pita zašto i druga polovica zemlje nije obrađena, a Lešić odgovara da je to taj mrtvi kapital o kojem je govorio, te joj objašnjava sve u vezi s tim, a najveći je razlog taj što svi preziru trgovačke i gospodarske škole i ne žele se baviti zemljom pa ona ostaje mrtvi kapital. Predvečer odlaze kući. Leešić ih je ispratio jašući pored njihovih kola. Anka tada shvati da ju Lešić istinski voli; iako joj to nikad nije rekao, ona je to osjetila. Došavši kući, vidjeli su da Matković sjedi pred kućom sa sestrom gđe Matković, gospođom Vuković. Tada Lešić ode natrag na gumno, s mišlju kako želi pobjeći daleko s Ankom. Gđa Vuković došla je reći da je Urbanitzky, koji se Anki udvarao na plesu, pitao smije li zaprositi Anku te da će on doći sutra popodne u prosidbu. Ne znajući kako će Anka reagirati, gđa Matković pozove muža da vidi što će on reći, no on samo kaže: ako Anka hoće – neka se uda, ako neće – on ju ne želi prisiljavati. Tada ga gđa Matković napadne da ne može samo to reći, da je on roditelj, da je na njima da se pobrinu za njezinu budućnost, no on kaže da vjeruje Ankinoj prosudbi; i tada Matković izađe. Naiđe u drugoj sobi na Anku i Nelu koje nisu znale o čemu se radi, i tada joj Matković reče da ju udaju, na što Anka problijedi, a Nela ode upitati za koga i vraća se s čestitkama. Anka joj govori da je preuranila s tim. Dolaze gđe Matković i Vuković, a gđa Vuković obznanjuje vijest te govori tko je prosac. Anka odlučno kaže da se neće udati za njega, a gospođe ju nagovaraju navodeći mnoge razloge. Uto ulaze Matković i Lujo te Matković, vidjevši Anku vedru, shvati kakvu je odluku donijela. Gđe Matković i Vuković odlaze u drugu sobu još raspravljati o Ankinoj situaciji, a gđa Vuković natukne da je Anka možda već zaljubljena u nekoga, možda u Lešića, pa se ne želi udati, na što gđa Matković problijedi, a Lešić joj se učini još mrskijim. Gđa Vuković predlaže da Anku pošalju k njoj u grad na mjesec-dva, što se gđi Matković svidi i ona ode sretna na počinak. Urbanitzky je zbilja došao sutradan te poveo Neumayera, jednog svog činovnika, sa sobom. Traži da sâm razgovara s Ankom, koja je bila u vrtu. Ona mu govori da ne vjeruje u ljubav na prvi pogled i da toga nije moglo biti među njima na onome plesu. On ju razumije pa prijateljski si stisnuvši ruke, uđoše u kuću, gdje ih dočeka iznenađenje: Neumayer je zaprosio Nelu i ona je pristala. Svi su sretni, a gđe Matković i Vuković očekuju da i Urbanitzky objavi zaruke s Ankom, no ništa od toga. Kasno u noć stižu Matković i Vinko kući i saznaju za zaruke. Neumayeru se nije svidio Matković, no svidio se Urbanitzkom te se sprijatelje. Urbanitzky je samo Matkoviću povjerio svoj razgovor s Ankom, a Matković je bio sretan što je Urbanitzky razumio Ankine razloge. Vinku se nije svidjela ta gospoda i zato ode prošetati. Sretne Lešića i govori mu da je Nela zaručena, no Lešić uplašeno pita je li i Anka, a Vinko mu veselo odgovori da nije. Nakon duge šetnje, svak ode svojoj kući. Vinko na vratima spavaće sobe sretne Anku i reče joj da ima pozdrav, na što se Anka razveseli.
Sutradan prije rastanka, Urbanitzky reče gospođama da nije ni zaprosio Anku. Anka je morala teti i majci stalno govoriti što je pričala s Urbanitzkym u vrtu, no one nisu mogle shvatiti koji je razlog njegovom čudnom ponašanju. Gđa Vuković također je otišla kući i obećala je saznati što se dogodilo između Anke i Urbanitzkog i javiti to sestri. Nakon tri dana stiže pismo u kojem je pisalo jedino da je Urbanitzky rekao da se prenaglio s prosidbom, no nije ništa više objasnio. Nakon toga su se sestre tako dopisivale tri tjedna. Dok je u gradu gđa Vuković stalno davala savjete Neumayeru u vezi sa svadbom, to se isto događalo i na selu između Nele i gđe Matković. Lešića od izleta nije bilo u Matkovićevoj kući, samo je pismeno čestitao Neli. Kod Matkovića iščekivala se svadba, ali i smrt ravnatelja gospoštije; svi su htjeli vidjeti kakva će biti nova uprava. Iako je gđa Matković očekivala da će njezin muž sada biti ravnatelj, ravnateljem je proglašen dosad nepoznati muškarac. Novi je ravnatelj od svih tražio životopise i svjedodžbe, a Matković nije imao nikakvih svjedodžbi. Tako je otpuštena trećina činovnika, a ostali su uređeni novom klasifikacijom. Lešić je time postao nadređen Matkoviću (jer je imao svjedodžbe), pa su Matkoviću pripale ''Čardačine'', ali on je bio sretan što će moći upravljati manjim kotarom jer je on ipak bio čovjek u godinama. No gđa Matković bila je očajna zbog toga i zato je pisala sestri da ubrza Nelino vjenčanje. Četrnaest je dana nakon toga novi ravnatelj obilazio kotare i tako, u pratnji Lešića, došao i do Matkovića, te objasnio gđi Matković zašto moraju na ''Čardačine''. Lešić je nakon toga još češće dolazio k njima u kuću, a gđa Matković i dalje nije shvaćala kako se Anka mogla zaljubiti u njega. Nitko nije zapravo primjećivao ljubav između njih osim Vinka. Vinko je mnogo puta htio upitati Lešića kad će već zaprositi Anku, no mladenački ga je stid spriječio svaki put. Bližio se kraj rujna, a gđi Matković bilo je mučno od pomisli da mora seliti iz svoje kuće. Jednom prilikom upita ona Lešića kada moraju seliti na ''Čardačine'', no on kaže da ne moraju, nego da će tamo živjeti Vinko, Matković i on, a žene neka ostanu tu gdje jesu, a da će im Anka nekad doći na ''Čardačine'' skuhati nešto. Kad je Lešić otišao, gđa Matković upita Anku voli li Lešića, a Anka odgovori potvrdno, i to je samo nakratko usrećilo gđu Matković; no kada je Lešić zaprosio Anku, gđa Matković sjetila se Urbanitzkog, Neumayera i Nele i više nije bila baš sretna zbog Anke.
Nakon zaruka Lešić je rekao ravnatelju da se ženi i da će s Ankom živjeti na ''Čardačinama'', a njezini roditelji neka ostanu živjeti gdje su i živjeli; i ravnatelj pristane. Odlučeno je da Nelino i Ankino vjenčanje bude na isti dan, u prvoj polovici listopada. Anku je oduševilo što će imati malo, skromno vjenčanje, dok je Nela jedva čekala da vidi svoje sjajno vjenčanje. Nela je bila vrlo tašta te je mislila da su svi u nju zaljubljeni, pa čak i to da nju Lešić više voli od Anke. Dok je gledao pripreme za pir, Matković je razmišljao o svojoj djeci: nije se brinuo za Anku, no bilo ga je strah toga da se Nela neće baš dobro snaći u stvarnom svijetu. Prigovorio je ženi zbog tolikih troškova, da treba stati s tolikim narudžbama, no ona ga ne htjede slušati te ode.
Kako se bližio dan vjenčanja, tako su radnici pomagali Lešiću urediti kuću za buduću gospodaricu. Dva dana prije vjenčanja dovezao je Ankine stvari na ''Čardačine''. Noć prije vjenčanja Lešić, ne znajući zašto, ode do Matkovićevih, a isto tako ne znajući zašto naglo ode kući. U kući Matkovićevih kasno se leglo na počinak. Dogovoreno je da će Nelino vjenčanje biti prije podne, no iako je gđa Matković htjela da joj se kćeri zajedno udaju, Lešić nije pristao jer ne voli te isprazne ceremonije s mnoštvom ljudi. Rano ujutro Lešić je sav sretan krenuo u selo po Anku. Dolazi do nje te njih dvoje s Vinkom i Matkovićem odlaze u crkvu. Nakon obreda njih dvoje odoše na ''Čardačine'', ne nalazeći riječi za razgovor od silnog uzbuđenja. Kad su stigli, Lešić, vidjevši sunce da izlazi, napokon reče: ''Sunce naše sreće...''. Uđoše zatim u kuću i izmoliše se klečući pred Bogorodičinom slikom. Nakon toga uđoše i radničke žene i djeca i uzeše ljubiti ruke novoj gospodarici. Dotle je u Matkovićevoj kući sve vrvjelo, no staroga Matkovića nije bilo u toj vrevi pa su ga morali tražiti kad god su ga što trebali. Nela se obukla sva u bijelo. U podne su krenuli u crkvu, a vrativši se s vjenčanja, svi posjedaše za objed. Vinko je ustao da nazdravi Anki i Lešiću, što je izazvalo komešanje u društvu jer se njih dvoje nitko dosad nije ni sjetio. Uto dolazi i brzojav od Urbanitzkog, koji čestita Anki i Lešiću, a kada Neumayer upita poštara ima li što za njih, ovaj reče da nema. Nakon objeda Nela i Neumayer odlaze u grad.
Mjesec dana nakon svadbi, gđa Matković bila je nostalgična za kćerima, a za to je vrijeme Lujo životario na fakultetu. Za razliku od njega, Lešić je brzo uvidio da mladi ljudi na fakultetu zapravo gube vrijeme i novac koji su mogli uložiti u nešto drugo. Mladi je Vinko gutao svaku Lešićevu riječ; on se uvijek radije bavio gospodarstvom nego školom. Dok su Matković i gospođa ručali, dođe Vinko sa ''Čardačina'' i preda majci poruku od Anke koju je slala svaki dan otkad se udala i gđa Matković bila je sada sretna zbog njih, dok je Nela samo jednom pisala otkad se udala, što je brinulo gđu Matković.
Nela i Neumayer stanovali su u jednoj od glavnih ulica. Nijedno od njih nije od braka dobilo ono što je očekivalo. On je rano odlazio u ured, a Neli se nije sviđalo što ju budi tako rano. On je uskoro shvatio da ona zapravo ne zna ni za što uzvišenije od njezinih djetinjastih briga. Došavši jedan dan iz ureda, vidio je da je bolesna, no morao se vratiti u ured, a kada se vratio kući, ona je već bila zdrava. Ona je smatrala da je on bio nemaran, a on je mislio da se ona samo pretvarala da je bolesna. Svaki od njih samtra da se ovo drugo ne žrtvuje dovoljno. Ubrzo su shvatili da se ne vole i da ono što su imali nije ni bila ljubav. Jednom su se prilikom posvađali pa su jedno drugome predbacili da su prevarili jedno drugo pretvarajući se da su nešto što nisu. Uto im je došla gđa Matković. Čim je Neumayer otišao u ured, gđa Matković pitala je Nelu za brak, i iako je Nela htjela prikriti nezadovoljstvo, nije uspjela, te je gđa Matković rekla da će ostati deset dana kod njih. U tom je vremenu gđa Matković vidjela koliko su njih dvoje nezreli. I vidjevši da se Nela nije nimalo promijenila, da nije odrasla, ode kući.
U drugoj polovici veljače Vinko I lešić išli su s još nekoliko ljudi u lov. Lešić je oko osam sati uvečer otišao kući jer je obećao Anki da će doći na večeru. Vidjevši da je umoran, Anka mu reče neka ode leći, a on htjede odbiti jer ima posla s papirologijom, no ona mu pokaže kako mu je ona već napravila polovinu posla. On ju zahvalno poljubi. Nakon toga vidjeli su u novinama sliku prekrasne kuće kakvu Lešić oduvijek želi. I tada mu Anka otkrije da je trudna već dva mjeseca, i oboje su presretni zbog toga. Sutradan joj on kaže kako želi kupiti tristo jutara onoga rita gdje je jučer lovio s Vinkom i ostalima kako bi ga mogao osušiti i obrađivati kako ne bi više bio mrtvi kapital. Kasnije Lešić odjaše k Mtkoviću reći mu svoj plan za rit, i Matković pristade uz njega. Odoše odmah u općinski ured, gdje su ih prvo poprijeko pogledali, no njih su dvojica ipak potpisali ugovor s općinom 1. svibnja, a već je sutradan počeo rad na ritu, a sve je bilo do kraja obavljeno 25. svibnja. Došlo je ljeto, a Lešić je toliko radio po žegi i sparini da se Anka bojala da se ne razboli. Za pola je godine Beljanov mulj (rit) isplatio sve što je bilo utrošeno u njega. Tog je istog dana stiglo Lujino pismo u kojem traži novac i kaže kako će sa svoja dva prijatelja s pravnog fakulteta doći malo na selo, a da će na ispit izaći ujesen, što se Matkoviću nije svidjelo. Za koji dan došao je Lujo s prijateljima. Lešić im je htio pokazati gospodarstvo, no ono im se nije nimalo svidjelo. Došlo je vrijeme objeda, razgovaralo se o politici.
Godinu dana poslije, Lujo je gledao u svoju treću molbenicu za posao koja je odbijena od bosansko-hercegovačke vlade. Nije imao snage pokazati ocu to i Nelino pismo u kojem traži novac jer su joj zbog duga zaplijenili namještaj. Gđa Matković bila je izvan sebe, dok je Matković skupljao novac da pošalje Neli. U isto se vrijeme na ''Čardačinama'' igrao jednogodišnji sin, a Anka ga je gledala s osmijehom. Tada dođu Vinko i Lešić s polja i raspravljaju o mrtvom kapitalu znanja...

_________________
Na Rubu Znanosti: David Icke - Pozadina ratova, financijske krize i ostalih svjetskih zbivanja
Take a moment every day to appreciate your most precious gift. It did not have to be, but we were given the gift of life. Honor that gift by living beautifully and by giving back a little beauty as we go along the way. Life wants nothing more than to be appreciated and fully enjoyed.
[Vrh] Go down
https://www.facebook.com/CarpeDiemCitatiMisliPoezija
 
Kozarac - MRTVI KAPITALI
[Vrh] 
Stranica 1 / 1.

Permissions in this forum:Ne moľeą odgovarati na postove.
Relax forum :: Društvo i zabava :: Kultura i umjetnost :: Književnost :: Lektire-
Forum(o)Bir: