Relax forum
Registriraj se i relaxiraj sa nama


Zabava, druženje i diskusije u opuštenoj atmosferi
 
Početna stranicaFAQPretraľnikRegistracijaLogin
Share | 
 

 Plan za novi svjetski poredak (NWO)

Prethodna tema Sljedeća tema Go down 
Autor/icaPoruka
cassia
Totalno relaxiran


Female
Broj postova: 2589
Lokacija: Greenwood
Datum registracije: 07.08.2010

PostajNaslov: Plan za novi svjetski poredak (NWO)   pet ruj 10 2010, 10:27

Ova informacija koju je prenio Benjamin Fulford, govori o planu za Novi Svjetski Poredak u 2009.
Benjamin Fulford:
http://en.wikipedia.org/wiki/Benjamin_Fulford

Oba, i Masoni (5 miliona agenata širom svijeta) i Azijska tajna društva (6 miliona članova) pozvali su me u članstvo svojih visokih redova. Pristao sam se pridružiti samo ako mi i jedni i drugi obećaju trogodišnju kampanju za zaustavljanje siromaštva, ratova i uništavanja okoliša.
Desit će se proglašenje novog financijskog sistema između 20. siječnja 2010. i početka veljače. Ipak, to se možda odgodi zbog die-hard Sotonista koji ne žele gledati kraj svoje vladavine. Uz put, dobio sam informaciju da je David Rockefeller prenio ovlasti na Senat. John D. Rockefellera IV, a Evelyn de Rothschild prenio vodstvo bratstva na Barona Davida de Rothschilda. Prema mojim zadnjim informacijama, 5 vrhova pentagrama zvijeri čine: Kraljica Elizabeta, stariji Bush, J. Rockefeller, David Rothschild i Papa Ratzinger - sotonist.
Zemlja u kojoj živim je na pragu potpisivanja tkz. „Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju“ sa Europskom unijom.
Na žalost, ono što „obični“ ljudi znaju o EU i ono što je zaista realno i objektivno u vezi s tom tvorevinom je u ogromnom nesrazmjeru i odstupanju. Naravno to nije slučajno, jer svjetskim vođama apsolutno odgovara da obično stanovništvo ima ili što manje pravih ili što više pogrešnih informacija o bilo čemu. Neukim i neinformiranim ljudima je najlakše vladati i manipulirati.

Ono što je jako zanimljivo jest kako, recimo ljudi iz mog okruženja gledaju na sav taj aktualni proces tranzicije ka tvorevini Europske unije. Prije svega gotovo svi odreda smatraju kako je cijelo naše društvo toliko loše da ne zaslužuje niti da se primakne „blagodatima“ EU i kako ta ista EU vjerojatno nas još ne želi pod svojim okriljem jer faktički još ništa i ne vrijedimo (što je djelomično točno ali u malo drugačijem obliku).

Slijedeće što je zapanjujuće jest kako npr. čak i mnogi obrazovani ljudi reagiraju i kakve imaju stavove i mišljenja o zvaničnoj politici koja dolazi iz EU. Po njima, sve vodeće zemlje članice unije (Engleska, Njemačka, Francuska) se svjesno i namjerno žrtvuju ne bi li nama omogućili pristup u njihove redove, pa tako izdavajaju silan novac u razne pristupne fondove, pomoći raznim projektima i slično samo da bi se mi dozvali pameti i preuredili (to se stručno zove: harmonizirali) naše propise i cjelokupnu našu strukturu s njihovom.

Međutim ono što je izvjesno jest da je proces zaokruživanja tvorevine Europske unije na preostale zemlje koje geografski potpadaju pod Europski kontinent u skladu sa globalnim nastojanjima i planovima o stvaranju novog svjestkog poretka i jedne svjetske vlade koja podrazumijeva koncentraciju moći u samo jednom centru na cijeloj planeti. S tim u vezi paralelno se odvijaju aktivnosti na stvaranju i „Panameričke unije“ ( zasada se pregovori vode samo sa SAD, Kanadom i Meksikom), kao i neke aktivnosti na stvaranju „Panpacifičke“ i „Panafričke“ unije a sve sa jednim jedinim i glavnim ciljem i prioritetom a to je potpuna globalizacija cjelokupnog teritorija i populacije ove planete kako bi se ostvarila što bolja i što sveobuhvatnija kontrola i iskorištavanje ljudske vrste.
S tim u vezi, u nastavku donosim jedan zanimljiv članak, kojeg sam pronašao na jednom forumu ali nisam naveo autora jer ne znam tko je pa se zbog toga unaprijed izvinjavam:

JEDINI ZADATAK ZADUŽITI ZEMLJE U KRIZI

Glavne odlike procesa globalizacije su prevladavanje granica među državama nacijama, opadanje suvereniteta država te nastanak globalnih i nadnacionalnih udruženja koje preuzimaju regulativne i druge funkcije u društvu i svjetskoj privredi. No, on u sebi ima i mnoge zamke.

Primjerice globalizacija je povećala međusobnu ovisnost stanovništva i potrebu za kolektivnim djelovanjem, ali zbog toga milionima nije donijela nikakvu korist, već samo štetu. Liberalizacija, privatizacija i tranzicija mnoge je zemlje odvela u siromašvo. Stoga nikoga ne treba čuditi što je sve više onih koji osporavaju pravila igre u današnjoj svjetskoj privredi.

Na udaru su posebno Međunarodni Monetarni Fond i Svjetska Banka, glavne poluge novog imperijalnog privrednog ratovanja. Naime oni su svojim strogim mjerama povećali siromaštvo u zemljama dužnicama, izazvale ekonomske i financijske krize, spekulativne napade na devizne tečajeve pojedinih valuta u Africi, Aziji, Latinskoj Americi. Zbog toga je sve više onih koji se zalažu za ukidanje tih svjetskih privrednih regulatora. Ponajprije stoga što se ponašaju kao instrumenti vanjske politike najmoćnijih zemalja.

Drogiranje ovisnika

Nobelovac Edward Prescott tvrdi da je danas jedina zadaća Svjetske banke i MMF-a odobravanje sve većeg zaduživanja zemalja u krizi, što uspoređuje s davanjem droge osobi koja je ovisna o kokainu. Drugim riječima, MMF i Svjetska banka stvaraju novovjeko dužničko ropstvo. Kako se to radi, najbolje je pokazao ugledni američki novinar Gregory Palast, kolumnist britanskog Observera i reporter BBC-a koji već godinama istražuje tamne strane globalizacije.

U tome mu je znatno pomogao i Josef Stiglic, bivši glavni ekonomist Svjetske Banke i predsjednik Vijeća ekonomskih savjetnika američkog predsjednika Billa Clintona, koji je nakon svoje smjene, kao prvi među visokim dužnosnicima javno progovorio o prljavom djelovanju MMF-a i Svjetske banke.

Tako Stiglic tvrdi kako MMF i Svjetska Banka u gotovo svim zemljama primjenjuju istovjetan način djelovanja. Kada se okome na neku zemlju, prvi je korak podmićivanje političara koji inozemnim firmama prepustaju telekomunikacije, nacionalne naftne kompanije, energetske pogone, upravljanje vodom i ostalu vitalnu infrastrukturu.

To se odredi tajnim ugovorima. Naime, svaka država za suradnju sa MMF-om i Svjetskom bankom mora potpisati 111 točaka obaveza. Ako to ne učini, onemogućuje joj se uzimanje kredita na svjetskom tržistu kapitala, a danas nitko ne može opstati bez kredita, tj. Kreditnog rejtinga. Uporedo s tim procesom, otvara se tržiste kapitala, što znači da se najjače nacionalne banke prodaju strancima.

Nakon toga države su prisiljene prijeći na tržišne cijene. Političari koji su to omogučili na svoje račune u inozemnim bankama dobivaju povelike iznose. Prosječno 10% vrijednosti dogovorene trgovine.
Rasprodaja nacionalnog bogatstva vodi u osiromašenje domaćeg stanovništva. No, tko mari za to.

Nakon što se neka zemlja preuzme, na opisani način, slijedi njeno discipliniranje. Traži se smanjenje potrošnje te proračunskih izdataka. Palast takve zahtjeve objašnjava na primjeru Argentine. Naime, petina je stanovništva nezaposlena, a MMF i Svjetska Banka traže drastično smanjenje izdataka za nezaposlene, penzione i zdravstvene fondove, obrazovanje.

Sve to dovodi do nestanka domaće ekonomije i država mora sve kupovati na svjetskim tržistima. Naravno, po visokim cijenama.

Stiglic to otvaranje granica za trgovinu naziva novim opijumskim ratovima. Naime, kada je nacionalna ekonomija na koljenima, sve se može kupiti za stoti dio prave vrijednosti. Drugim riječima, cijela je država na prodaju u bescjenje.

Nadalje, Stiglic tvrdi kako u takvim urušavanjima država aktivno sudjeluje i CIA. Posljednja faza jest u rušenju vlade, tj. Državnog udara. Palast kao primjer navodi slučaj Venecuele. Naime, MMF je objavio da će poduprijeti tranzicijsku vladu ako predsjednik Hugo Cavez bude uklonjen. Tako su nagovijestili da će platiti vojni udar ako vojska svrgne predsjednika koji je nepodoban jer je predsjedniku MMF-a odbio ispuniti zahtjeve.

Bila je riječ o nafti i smanjenju poreza naftnim kompanijama. Cavez za to nije želio ni čuti, već je povećao poreze kako bi financirao socijalne programe. MMF, dakle nije zanimala sudbina stanovništva, nego interesi multinacionalnih naftnih firmi.

Slično je i s kreditima Svjetske Banke. Oni se dodijeljuju pojedinoj zemlji za određene projekte pod izgovorom razvitka privrede, sistema obrazovanja itd. No, zemlja korisnik nikada ne dobije ni centa, već kredit u cijelosti mora potrošiti u inozemstvu, tj. kupujući inozemnu opremu od firme koju odabere Svjetska Banka (* pitajte Hrvatsku kakvi su uvjeti bili za veliku čast da njima američki Bechtel gradi autoceste...). Takav je kredit također u službi krupnog kapitala.

U tom su procesu i firme koje služe za pranje novca koji se izvlači iz neke zemlje. Stiglic kao najočitiji primjer ističe Enron koji je kupio vodovod u Buenos Airesu i naftovod izmedju Argentine i Čilea. S druge strane Citybank je dobila, večinu argentinskih banaka, British Petroleum naftovode u Ekvadoru. (* Enron se također proslavio i u Hrvatskoj...)

No, tzv. Globalisti počeli su primjenjivati slične metode i u samom SAD-u. Primjerice, MMF je preuzeo Velika jezera, čime je preuzeo nadzor nad vodoopskrbom SAD-a, a propali Enron isisao je milijadre dolara iz državnih blagajni Teksasa i Kalifornije. Kalifornija je, prema procjenama, platila za električnu energiju izmedju 9 i 12 milijardi dolara više nego što je bila stvarna cijena.

Moskva i Peking trn u oku

Isisavanje novca iz SAD za Stiglica je dokaz kako u svijetu danas ima sve manje žrtava, pa se krupni kapital okreće prema bogatima jer je sve što se moglo osiromašiti vec siromašno. To je shvatio ruski predsjednik Putin koji je ove godine isplatio sve dugove MMF-u i pariškom klubu i tako vratio samostalnost u odlučivanju o daljnjem ekonomskom razvitku Ruske Federacije.

Ni Kina, najbrže rastuća svjetska ekonomija, ne želi imati posla sa MMF-om i Svjetskom Bankom. Zbog toga su službena Moskva i Peking trn u oku krupnog nadnacionalnog kapitala jer sve više ugrožavaju njegove pozicije svojim inozemnim ulaganjima.

Kada se sve navedeno ima na umu, jasno je kako je globalizacija donijela nove oblike ekonomskog ratovanja, a ratovi koje vode institucije i multinacionalne kompanije po rezultatima znatno su opasniji od državnih: Posebno ako se uzme u obzir i Palastova tvrdnja da MMF i Svjetska Banka, nakon što unište pojedinu zemlju, u njoj proizvedu i nemire. Tzv. MMF-ove nemire.

Faze: Od mita do udara

1. Podmićivanjem političara vitalna nacionalna infrastruktura (telekomunikacije, vodoopskrbni sistemi, nacionalne naftne kompanije, energetski pogoni) i banke prelaze u vlasništvo inozemnih firmi ili banaka.

2. Zahtjev za smanjenje potrošnje i proračunskih izdataka (smanjenje sredstava za nezaposlene, penzione i zdravstvene fondove, različite potpore...)

3. Otvaranje granica za trgovinu (sva roba postaje skupa, a stanovnišvo sve više siromaši; država se rasprodaje u bescjenje).

4. Ako se vlada ne pokori zahtjevima MMF-a ili Svjetske banke organizira se državni udar (najočitiji primjer u Latinskoj Americi).

Dr.sci. Ivan Šimatović piše na tu temu:

1. korak – Privatizacija
Prvo što vlada zemlje-dužnika treba neodložno provesti je privatizacija gospodarstva, a posebice velikih javnih i ključnih industrijskih poduzeća koja obavljaju transfer roba i usluga te čine kralježnicu privrede svake zemlje (proizvodnja, transport i distribucija plina, proizvodnja nafte i naftnih derivata, rudarstvo, telekomunikacije, elektroprivreda, željeznica, vodoprivreda i vodoopskrba, velike banke i osiguravateljske kuće itd.).
Umjesto da se argumentirano usprotive tom imperativnom zahtjevu za brzopletom i netransparentnom prodajom javnih poduzeća, koja se, zbog posljedica koje neminovno slijede, u neku ruku može smatrati gospodarskom veleizdajom zemlje dužnika, vlade u mnogim prezaduženim tranzicijskim zemljama požurile su u njihovu radosnu (ras)prodaju prikazujući to tendenciozno javnosti kao jedan od ključnih koraka u restrukturiranju gospodarstva.
Da bi ušutkali trezvene kritičare takva nepromišljena čina koji, u pravilu, ima teške i dalekosežne posljedice za zemlju-dužnika predstavnici vlade i njihovi glasnogovornici, u nedostatku uvjerljivih stručnih argumenata kojima bi to opravdali, glasno se pozivaju na imperativne zahtjeve Svjetske banke kao jedini alibi.
"Možete vidjeti kako im se rašire oči na mogućnost dobivanja provizije ako se u procjeni vrijednosti imovine velikih javnih i ključnih industrijskih poduzeća skine koja milijarda ili barem nekoliko stotina milijuna dolara." – kaže otvoreno ogorčeni profesor Stiglitz.
Tim sudbonosnim korakom se privatni strani kapital i njegova kontrola uvuku u same temelje gospodarskog funkcioniranja zemlje-dužnika ne ostavljajući tamošnjoj vladi bilo kakvu mogućnost zaštite svojih resursa, gospodarstva i građana od zloporaba stranih korporacija kojima je jedini cilj brzo ostvarenje profita po svaku cijenu.

2. korak – Liberalizacija
Nakon kampanjski provedene kaotične i netransparentne privatizacije javnog sektora obavezno slijedi donošenje zakonske regulative o liberalizaciji tržišnog kapitala. Taj potez, teoretski uzevši, omogućuje stranom investicijskom kapitalu nesmetan > ulazak i izlazak < iz zemlje. Pritom, kako pokazuje iskustvo, u zemlju-dužnika, ulazi relativno malo zdravog kapitala, a kudikamo najveći dio raspoloživog domaćeg kapitala na "zakonit" način nesmetano masovno izlazi iz zemlje.
Proces bezobzirnog izvlačenja kapitala iz zemlje-dužnika je u ekonomiji poznat pod imenom " krug vrućeg novca". Novac ili, točnije rečeno, pljačkaški kapital vješto bačen poput parangala ulazi u zemlju-dužnika prvenstveno radi špekulacije nekretninama i valutom, a zatim, poput plašljive divljači, bježi glavom bez obzira već na prvi znak nadolazećih nevolja koje bi mogle bilo kako ugroziti njegovu sigurnost. U tom paničnom bijegu kapitala državne pričuve mogu " presušiti" za samo nekoliko tjedana, ili nekoliko dana.
Nakon tog vješto insceniranog bijega kapitala MMF obavezno traži od vlade temeljito operušane zemlje-dužnika da odmah drastično poveća kamatne stope na enormne dvoznamenkaste iznose koji mogu doseći 30, 50 ili čak 80% da bi se udobrovoljilo i privuklo velike svjetske špekulante na djelomični povrat isisanog državnog kapitala.
"Rezultat takvog poteza vlade, koja najčešće nema drugog izlaza, je predvidljiv." – kaže profesor Stiglitz. Astronomske kamatne stope, dakako, brzo privuku odbjegli kapital, dok s druge strane one sustavno razaraju preostalu industrijsku proizvodnju, i definitivno isušuju nacionalnu riznicu zemlje-žrtve.

3. korak – Tržišno određivanje cijena
Nakon toga Međunarodni monetarni fond zemlju-žrtvu, koja je već posve iscrpljena i nalazi se gotovo na izdisaju, hladnokrvno uvlači u treći korak – tako zvano " tržišno određivanje cijena". To je samo uljepšan izraz za dramatično dizanje cijena hrane, energenata, vode, telekomunikacijskih i ostalih komunalnih usluga, što ima za posljedicu multiplikaciju svih ostalih cijena. To načelo, dakako, ne vrijedi za cijenu rada (plaće), i penzije (mirovine) koje se istovremeno nastoji što je više moguće ograničiti i smanjiti.
Time se, u prvom redu, drastično ruši već ionako nizak životni standard već gotovo posve osiromašenog i raznovrsnim kreditima prezaduženog stanovništva te osjetno podižu poslovni troškovi i smanjuje konkurentnost u već dobrano posustaloj i prorijeđenoj privredi zemlje-žrtve. Ubrzo nakon toga, prema već dobro uigranom scenariju, slijedi završni četvrti korak.

4. korak – MMF- ov prosvjed
Tim prosvjedom je zemlja - žrtva doslovce bačena " na koljena" i "de facto" se nalazi pred posvemašnjim gospodarskim kolapsom. U tim krajnje dramatičnim okolnostima MMF iz nje vampirskom hladnokrvnošću isisava i posljednje kapi krvi. Programirano pojačava " vatru" i podiže socijalnu temperaturu dok napokon cijeli gospodarski " kotao" zemlje-žrtve ne eksplodira, čime je otvoreno samo predvorje pakla.
Eklatantan primjer za to je Indonezija 1998. godine kojoj je MMF bezobzirno ukinuo subvencije za hranu i gorivo za siromašno pučanstvo, nakon čega su posvuda buknuli žestoki prosvjedi i nemiri. U tom pogledu je također veoma poučan i primjer Bolivije u kojoj su 2001. godine izbili veliki nemiri u gradovima zbog drastičnog povećanja cijene "vode" nakon privatizacije tamošnjih vodoopskrbnih poduzeća.
Vješto programirani i precizno tempirani MMF-ovi prosvjedi, kao svojevrstan znak uzbune, uzrokuju nov masovan bijeg kapitala iz zemlje-žrtve, a nerijetko dovode i do stečaja vlade koja više nije u mogućnosti kontrolirati ta dramatična gospodarska kretanja. Taj posvemašnji vješto isprogramiran gospodarski palež ima, naravno, i svoju svijetlu stranu, Dakako, samo za bezobzirne strane vlasnike kapitala. U takvoj bezizlaznoj kaotičnoj situaciji, koja zapravo predstavlja programirani nered, oni mogu po smiješno niskim cijenama otkupiti preostalu imovinu zemlje-žrtve u paničnoj rasprodaji.
Po tom perfidnom pljačkaškom obrascu je u posljednjim desetljećima u Trećem svijetu stvoreno mnogo posve osiromašenih zemalja-gubitnica čije stanovništvo živi ispod ili, u najboljem slučaju, na samom rubu bijede. Pri tome su jedini pobjednice uvijek bile megamoćne zapadne banke i multinacionalne korporacije koje u bezdušnom globalnom lovu za resursima i profitom ni pred čim ne prezaju.


--------------------------------------------------------------------------------

Hugo Chavez: Potrebno je pokazati javnosti kakvi su bankari uistinu: vulgarni pljačkaši, lopovi u odijelima, đepari i nepopravljivi kleptomani.


--------------------------------------------------------------------------------

U jednom od tekstova iz 1975. godine Bruno Bušić je napisao:
“Da smo složni i čestiti davno bi imali državu. A bit će nje, rodit će se slobodna Hrvatska kada padne Berlinski zid i kad se budu rušila komunistička krvava carstva kao kule od karata. Nema ni jedne države da je nastala bez krvavih gaća. Vjerojatno ćemo se i mi morati pobiti za slobodu sa Srbima, a možda i Turcima. Teret rata morat ćemo podijeliti svi podjednako... “
“No kad se oslobodimo srpskog ropstva i stvorimo državu, vidjet ćete kako tek naši kradu. Svak nas je stoljećima krao i potkradao, a najteže će i najgore biti kad nas naši budu krali te prodavali svjetskim jebivjetrima i makro lopovima. Navalit će na nas kao ptice grabljivice. Tada će biti najveće i nerješivo pitanje – kako nas tad spasiti od nas samih?.. “


--------------------------------------------------------------------------------

U sve ovo se, mislim i jako dobro uklapa i jedan članak Ivone Živković - slijedi jedan odlomak:
“Danas svijetom vladaju trgovci i bankari. ONI ništa ne stvaraju, ali se ugrađuju u rad drugih. To ugrađivanje trajalo je tisućama godina, a opstali su jer funkcioniraju na principu dinastija i bratstava. Tako žive vjekovima. Danas je njihovo tržište čitav svijet i oni su kreatori GLOBALIZMA kao NOVOG SVJETSKOG PORETKA.
ONI određuju cijenu rada - proizvoda, usluga, cijenu novca, zlata i kruha, ali i cijenu zabave: glumaca, nogometaša, tenisača... (da bi što efektnije zaglupljivali podanike i kontrolirali im slobodno vrijeme).
Da bi mogli kontrolirati tržište i protok robe i novca u čitavom svijetu, državne granice su im prepreka, ukoliko te granice nisu sami stvorili pravljenjem marionetskih vlada i umjetnih nacija. Danas su skoro sve nacije tako nastale - uz NJIHOVU kontrolu, ratovima koje su ONI financirali na principu: DIVIDE ET IMPERA!
Njihova glavna proizvodna jedinica je -TRANSNACIONALNA KORPORACIJA. Njihovo glavno prikriveno oružije su DIREKTNE STRANE INVESTICIJE. To im omogućuje da budu SVUDA, U SVAKOM POSLU, UGRAĐENI U SVAKI RAD, U SVAKOM DIJELU SVIJETA.
Njihovi robovi su SVI oni koji su na neki način, posredno ili neposredno, uključeni u rad njihovih transnacionalnih korporacija i dio su radne mreže razapete preko ČITAVOG SVIJETA. Mreža im je negdje izatkana skuplje i kvalitetnije, a negdje je skrpljena sirotinjski. Tamo gdje drže zlato i dragocjenosti, tkanje je skuplje (na primer u Švicarskoj ili u Engleskoj). Ako se dobar ulov može uhvatiti sirotinjskom mrežom, nema razloga trošiti zlatne niti, zar ne? Prostije rečeno: ako ste spremni raditi za 50 eura mjesečno (da ne biste umrli od gladi) zašto bi vam platili 1000?
Oni danas procjenjuju vrijednost rada stotina miliona ljudi na planeti.
Samo gladne i pohlepne "ribe" dobrovoljno ulaze u njihovu mrežu i mame i love za njih. Ali, tko se jednom utka u tu mrežu, nikada više ne može izaći iz nje, jer neće više imati znanja, ni umijeća, niti snage da se sam prehrani i održi u životu. Rad u MREŽI postaje jedino rešenje.
Neki VJERUJU da će dobrovoljnim ulaskom u MREŽU stići do dvorskih odaja i sami postati vlastelini. Stara vlastela takve naziva DVORSKIM LUDAMA. I njima se smije najviše.“


--------------------------------------------------------------------------------

Mi izgleda nikako ne možemo prihvatiti to da imamo mogućnost da sami, oslanjajući se na vlastite mentalne, psihičke i intelektualne potencijale, procjenjujemo, zaključujemo i odlučujemo o svemu što percipiramo i doživljavamo a ne da nam netko drugi (političari – koji se dijele na gramzljive i pohlepne, stručnjaci – koji ne znaju 'ko im glavu nosi, nameću svoje mišljenje i zaključke u pogledu svega što nas se tiče (a i što nas se ne tiče) a sve što mi trebamo učiniti jest to da im VJERUJEMO.

Da im vjerujemo na njihovu riječ? A zašto? Možda zato što nas toliko tokom našeg života siluju u mozak da polako ali sigurno počinjemo sve više vjerovati nekome drugome nego sami sebi i vlastitim unutrašnjim osjećajima i instiktima koje imamo.

A te osjećaje i instinkte možemo potaknuti i intenzivirati samo sa ZNANJEM i sa što više slobodnih i raznih informacija koje možda trebamo SAMI ZA SEBE preraditi i SAMI ZA SEBE donijeti odgovarajuće zaključke, bez obzira što je u pitanju.
izv./znakovi-vremena.net
[Vrh] Go down
 

Plan za novi svjetski poredak (NWO)

Prethodna tema Sljedeća tema [Vrh] 
Stranica 1 / 1.

Permissions in this forum:Ne moľeą odgovarati na postove.
Relax forum ::  ::  :: -