djevojka sa crvenim šeširom

Sedela je na crvenoj klupi u parku. Imala je crvenu jaknu, crveni sesir. Sunce je odjednom postalo crveno,polako se izgubilo i ostavilo crveno nebo. U njemu su se ogledale oci crvene od placa. Dugo je sedela tu i plakala. Onda je dosao on i upitao ''hej malena zasto places?'' a ona mu je rekla ''ja nisam malena...'' Mislila je da ce otici ali on udobno seo kraj nje. Ona mu je morala sve ispricati. Nista joj nije rekao, uzeo je za ruku, i odveo u poslasticarnicu... Bilo je toplo. Pili su limunadu. Imao je crnu kosu i iste oci. na jakni mu je pisalo Toni. Tako ga je i ona zvala jer nije hteo da joj kaze pravo ime. Nista nije znala o njemu a on o njoj sve.... Zvao je ''moja crvena'' Svakog dana zimskog raspusta odlazio je kod nje . Radili su matematiku i fiziku, a od osam su isli u bioskop. A onda je jednog dana rekao ''Znas crvena ti si mi sve. Obecaj mi da neces plakati kad jednog dana odem''. Ona se nasmejala i on se nasmejao. Zato mu nije verovala. Zadnjeg dana raspusta nije dosao. Trazila ga je ali od njega ni traga. Svako vece oci su joj bile crvene, od placa-. Zavrsila je gimnaziju sa peticom iz matematike. Odlucila je da studira. Kad je pocela skolska godina dok je slusala dosadnog profesora u uglu klupe opazila je crvena slova. Pogledala je bolje... Zaplakala je jer je na klupi pisalo : ''ZVAO SAM JE CRVENA... sLATKO SMO SE LJUBILI U ZADNJEM REDU BIOSKOPA. HTELA ME JE A JA SAM JOJ POKAZIVAO MATEMATIKU. MISLILA JE DA IMAM 19 GOD A MENI JE VEC BILO 21, BIO SAM VEREN ALI SA DRUGOM. NISAM ZNAO DA CU JE SRESTI NA PARKU NA KLUPI... A BILA MI JE SVE... I JOS UVEK JE... ''

Predobro...

Noćas jedna djevojka u sobi sjedi sama,sve oko nje je pusto,sve je pokrila tama.
Noćas sve je tužno i vlada tišina,jer u srcu njenom postoji praznina.
Noćas nema zvjezda,a i mjesec se skrio,jer ovu noć on vidjeti nije htio.
Noćas ona sama za stolom plače i pije,ispija još jednu iako zna da ne smije.....
Noćas su gorke ove čaše vina,a na dnu svake ostaje gorčina.
Noćas ova djevojka neizmjerno pati,gdje je pogriješila nikako da shvati.
A u kutu sobe svoje sjedi dječak jedan,neznajući koliko je njegov život vrijedan.
Ne,taj dječak ni ne sluti što se zbiva sada,što je u stanju napraviti jedna djevojka mlada.
Njegovo srce nije hladno jer je barem iskreno bilo,pa je toj djevojci na kraju prvu istinu otkrio.
A zbog te istine ona sada crno vino pije,ne može podići glavu jer suza za suzom se lije.
Mnogo je toga u životu prošla,mnogo se toga zbilo,ali nikada kao večeras nije joj tako teško bilo.
Previše je boli da bi mogla dalje,nošta se neće dogoditi samo jedan život manje...
Prije nego šta ode i ugasi se kao svijeća napisat će par redaka da je se barem netko sjeća.....
"Dragi moji težak je i okrutan život prema meni bio
sve ono šta sam željela on je meni uskratio.
Sve vas koje sam povrijedila za oproštaj sad molim ,
bez obzira što je bilo znajte da vas jako volim...
Ali sada moram poći jer nemogu dalje više,
molim vas ne dopustite da sjećanje sve izbriše.
Slomio je srce moje,a da to ni znao nije,
neka živi,neka voli i bez mene nek se smije.
Nije kriv što odlazim,što svoj život dajem Bogu,
al' bez njega ništa neznam ni živjeti ja ne mogu.
Jer još pamtim njegove riječi kojim je rekao sve,
al' nije bio hrabar da mi kaže "ne volim te".
I zato nikada nemojte najboljeg prijatelja zavoljeti,
jer ni sami niste svjesni koliko to može boljeti!"

A dječak i dalje sjedi za svojim stolom pognuta lica neznajući da upravo umire
njegova najbolja prijateljica!

evo jos jedna:Petak 13.



Jednog kisnog dana Tea je setala ulicom grada. Bila je u mantilu i cizmama, koje nisu bile takve da bi je stitile od kise. Voljela je sa seta po kisi. Uvjek je govorila da joj pomaze da odkloni svakodnevne probleme.

Tea je bila ucenica, i imala je petnaest godina. Bila je odlican dzak, dok nije srela njegove plave oci i dok jedno drugom nisu rekli "zdravo". Od tog dana su njeni vidjeli da se sa njom nesta desava. Pocela je da se sminka i oblaci suknje i haljine do tada je nisu mogli izvuci iz farmerki.

A onda je njen otac nasao Kristijanovu sliku u fijoki. Od tada nije smijela da izlazi napolje. Kada joj je kasnijo autobus, roditelji joj nisu vjerovali.

Tea je svakoga dana bila tuznija i tuznija, nije ga mogla izbaciti iz glave, jer joj se pricestio za suze. Jos se nisu ni poznavali a znali su da pripadaju jedno drugome.

Zajedno su setali po kisi, a odma bi Tea rekla "hajmo pod nase drvo". A onda bi dugo sjedili na klupi ispod drveta i pricali.

To je trajalo sest mijeseci.

Sest mijeseci sunca, ljubavi, nezaboravne ljubavi.

Onda su Teu poceli pratiti, a ona je razmisljala o samoci. Pocela je da prica Kristijanu, al je on sve najmanje od nje krio. Zatim je sjedila u svojoj sobi i pokusavala da prica sa svojom majkom, ali ona nije marila za nju. Mama je progovorila sa Teom, a Tea je rekla "cujes li kako se lijepo i tiho cuje".

Kristijan je stalno cekao na klupi ispod drveta, ali Tea nije dolazila. Nije je bilo, i kad bi neko pitao za nju, svi su cutali.

Tea se potpuno promjenila. Drugarice su joj rekle da Kristijan odlazi iz grada. On govori "tu sam nasao i izgubio srecu".

Voz je kretao u 14.00 sati. Ona se vracala iz skole, nije otisla kuci vec na stanicu. Nasla je voz koji je trebao krenuti i nasla je i njega, pune oci suza. Vidio je Teu i iskocio, cvrsto je zagrlio. Oboje su plakali. Kristijan je rekao "stacemo Tea, sta da radimo, da bi smo zivjeli srecno?". Ona ga je gledala i njegove plave oci, a suze su joj postale teget.

Cutala je i jecala.

Voz je vec krenuo "zbogom Tea, mozda cemo se nekad sresti. Ja odlazim a ti znaj da te jos uvjek volim".

Dugo je mahao, a ona je stajala i dugo mahala za vozom. Nekako je nasla put do kuce i odma je otisal u svoju sobu.

Odlucila je da se ubije. Kad su joj roditelji otisli na posao, jos je uvjek sjedila u svojoj sobi i razmisljala. Bio je Petak 13. Usla je u kupatilo i pustala toplu vodu u i usla u kadu. Pocela je histericno da se smije drzeci zivot u rukama, dok je umirala govorila je Kristijanovo ime.

Tea je polako i sigurno koracala u smrt.

Otac je usao u kupatilo i poceo je da vice "ja sam kriv za sve, za sve!". "Ja sam je ubio!". Zena ga nije razumila, ali kad je dosla pala je u nesvjest.

Dosla je hitna pomoc, ali je bilo prekasno.

U njenoj sobi su nasli pismo, pisalo je:



Petak 13



Dragi Oce



"Nemoj da se ljutis na mene. Ovo je bilo najbolje i najlakse resjenje. Nije me bolilo. Moj Kristija je otisao iz grada a ja za uvjek iz ovoga svijeta. Vi ste jos mladi. Ako budete imali kcerku, daj te joj ime Tea. Neka ima ono sve sto nisam ja imala. Neka bude srecna.

I poslije svega VOLI VAS VASA TEA".

Dan poslije Teine smrti stiglo je pismo od Kristijanovih roditelja, pisalo je:





Subota14





Draga nasa Tea



"Kristija nije vise ziv. Od kada se vratio, djelovao je nikako, izgubljeno. Bio je petak 13. Ovdje je padala kisa, nije htjeo da ponese kisobran, neznam zasto. Drug mu je rakao da se skloni sa puta zato sto su kola nailazila, Kristijan ga nije poslusao i kola su ga udarila. Na smrt nam je rekao: "Ja moram svojoj Tei, on me zove."

Dao mi je adresu da ti napisem DA TE JE PUNO VOLJEO.

Kristijanovi Roditelji







Otac i majka su dobili cerku i nazvali su je Tea. Imala je sve sto Tea nije.

Moje srce zahvatila je velika tuga i čežnja za tobom.sigurno je to učinila prokleta daljina što ne mogu da te vidim svakoga dana, i iskrena ljubav koja gori sve više iz dana u dan. ukrao si mi srce tako polako, da ni sama ne mogu da shvatim šta se to dešava sa mojim osjećanjima. noću te budna sanjam, danju maštam o susretima i još milion nekih snova. u mislima mi se često javlja naš zadnji susret. bio je tako strastan i pun neke topline. sećam se one večeri kada smo sjedali na obali mora i slali jedno drugom one najslađe i najnježnije poljupce, dok smo slušali blagi udar talasa i muziku iz daljine. sve je izgledalo kao iz neke bajke. i te noći koliko sam bila srećna, toliko je vladala i tuga mojim tijelom. znala sam da se odlazak bliži, da moram posle par dana da se vratim u svoj grad i ostavim sve lijepe uspomene za sobom.
za tih par dana pružio si mi mnogo toga lijepog. trudio si se da budem srećna, dok je mene razarao neki unutrašnji bol. teško mi se bilo suočiti sa istinom da moram da idem u svoj grad, i ko zna kada opet da te vidim. možda si i ti ljubavi povremeno mogao primjetiti moju bol i patnju, možda si me i razumio.
znao si da su moja osećanja prema tebi iskrena, sa prevelikom dozom ljubavi i nježnosti. često puta dok sam te grlila i ljubila, zapitala sam se da li i ti osećaš ove kilometre razdvojenosti. priznajem da me ova pitanja muče sve više i više. ponekad bi me preplavio optimizam da je naša ljubav obostrana, a kada se dohvatim samoće sve pada u vodu. postajem vrlo slaba predana najgorim mislima.
ni sama neznam kako se zaljubih na prvi pogled i kako odoh nekim dalekim putevima. sve bih dala da znam da se iza tvoga lika ne krije možda neka druga osoba sa dobrim glumačkim stavom i velikim iskustvom, a ja naivna i puna iskrene ljubavi u svu našu ljubav ponekad vjerujem sa velikom nadom.
i sada dok drhtava ruka ispisuje ove riječi, veliki bol razara moje srce a tvoj osmjeh, tvoje tople opči u mojim očima su prisutne. ljubavi,iako je velika daljina iako živimo u različitim državama, ja ću uvijek da te volim da se nadam da će nas sudbina možda jednoga dana spojiti.
zauvjek tvoje mače!!!

ne volim tužne priče

nemoj citat ...teo ...idi na vesele... :

hehe...da... stavila sam jednu novu kratku glupost...jutros... hhh

Nema Mazice, nema ni tužnih ljubavnih priča više, očito svi više vole sretne.

Ako
jednog dana pozelis da zaplaces,POZOVI ME,nemogu obecati da cu te
nasmejati,ali CU plakati sa tobom.Ako jednog dana pozelis da
pobegnes,nemoj se plasiti da me pozoves,nemogu ti obecati da cu te
nagovoriti da ostanes,ali ja mogu da pobegnem sa tobom.Ako jednog dana
... pozelis da ne cujes nikog,POZOVI ME, obecavam bicu tih.Ako me jednog dana pozoves,a ja ti ne odgovaram,DODJI BRZO!!!Mozda ti TREBAS meni!!

Evo ne zuri me,pisem ti opet kao i prije...Posvecujem svaku svoju misao tebi,svaku svoju rijec samo tebi,tebi i nikom vise...Ne gledaj me tako tim zelenim ocima,ubijas me njima...Pisem borim se protiv svakog dijela svog tijela,da ponovo ne posustanem...Kad budes tu,blizu mene...Kad ponovo osjetim tvoje njezne poljupce...Koje ustvari nikad ni zaboravila nisam...Kad osjetim toplotu tvog zagrljaja,kako da kazem Ne....Nemogu ja to, previse sam gladna tebe,da bi ostala prazni ruku kad mi pridjes..I samo jednim pogledom srusis sve ono sto sam toliko trudila da stvorim...Taj zid koji sam pokusala ojacati,ali nisam uspjela...Ti si jaci od svega,od mog razuma....Tvoje rijeci me kao noz svakog trena probadaju tacno tamo gdje sam slaba...Ti si dobro za sve ovo vrijeme naucio gdje da me pogodis da ti nemogu odoliti...I opet svi mi se cude,kako svaki put padnem na iste tvoje trikove...Oni sve to znaju,ali samo jedno ne znaju...Koliko te moje srce voli,i koliko sam sretna kad si u mojoj blizini...I kad oci zelene boje gledaju samo mene...Ako je grijeh ovakom jacinom voljeti...Nek me svaki sud ovog svijeta kazni...Jer kad odes opet od mene ostace samo hladno srce poslje tebe...I niko nece razumjeti mene...Niko nece shvatiti tuznu osobu...Niko nece htjeti pomoci....Zato pustite me da uzivam s njim pa makar to sekund bio..Meni dosta,ne trazim vise..... </3

Tacno moje misli...Rasplakala sam se sad...:/