First topic message reminder :

Klesar i njegove želje

Živio jednom jedan klesar. Svaki bi dan odlazio u planinu klesati kamen. I dok bi radio, pjevao je. Iako je bio siromašan nije želio imati više od onoga što ima, i stoga ga nije bilo briga za cijeli svijet.

Jednoga dana bio je pozvan da radi u palači nekog plemića. Kada je ugledao veličanstvenu palaču, prvi put u životu osjeti muku želje i uzdahne: „Kada bih i ja bio bogat! Tada ne bi morao zarađivati za život u znoju i muci kao što to sada činim.“
Zamislite kako je bio iznenađen kada je čuo glas koji mu reče: „Tvoje je želja ispunjena. Od sada, što god zaželiš bit će ti ispunjeno.“ Te su mu se riječi činile nerazumljivim sve dok se te večeri nije vratio u svoju kolibu i mjesto nje našao veličanstvenu palaču kao onu u kojoj je radio. Stoga klesar ostavi posao klesanja kamena i počne uživati u životu bogataša.

Jednoga dana, kad je popodne bilo vruće i sparno, gledao je kroz prozor i opazio kako kralj s velikom pratnjom plemića i robova prolazi pokraj. Mislio je: „Kako bi mi bilo drago da sam i ja kralj i da sjedim u rashlađenoj kraljevskoj kočiji!“ Njegova je želja odmah bila ispunjena, a on otkrije da sjedi naslonjen u udobnoj kraljevskoj kočiji. No, unutar kočije bilo je toplije nego što je pretpostavljao. Gledao je kroz prozor kočije i počeo se diviti snazi sunca koje je sposobno prodrijeti i kroz debeli zid kočije. „Želio bih da sam sunce.“ Reče sam sebi. Ponovno je njegova želja bila ispunjena i našao se kako u svemir šalje zrake topline.

Sve je išlo dobro neko vrijeme. Tada, jednog kišnog dana, pokuša prodrijeti kroz guste oblake, ali nije mogao. Bio je promijenjen u oblak i dičio se svojom moći da može zamračiti sunce – sve dok se nije pretvorio u kišu i na svoju nepriliku otkrio da mu je veliki kamen prepriječio put i bio je primoran teći oko njega.

„Što?“ povika. „Da je običan kamen moćniji od mene? Želim postati kamen.“ I odmah, evo ga kako se visoko dizao u planini. Jedva je imao vremena uživati u novom stanju kada začuje čudan zvuk koji je dolazio od dlijeta ispod njega. Pogleda dolje i na svoj užas opazi čovječuljka kako sjedi i kako je zaposlen da od njegovih nogu odsječe gromadu kamena.

„Što?“ poviče. „Bijedno stvorenje poput toga da je moćnije od divovskog kamena kao što sam ja? Želim biti čovjek!“ I tako je nanovo postao klesar koji bi odlazio u planinu rušiti kamen i tako u znoju i muci zarađivati svoj kruh, ali s pjesmom u srcu, budući da je bio zadovoljan s onim što jest i da živi od onoga što ima.

Napolju sam

Bila jednom jedna veoma religiozna žena
koja je mnogo voljela boga.
Svakog jutra išla je u crkvu dok su joj duž
puta prilazili prosjaci,
djeca joj pružala ruku, prijatelji je dozivali,
ali ona je bila tako opsesivno
obuzeta svojim bogomoljstvom
da nikog od njih nije uopšte ni primjećivala.
Jednog dana prešla je uobičajeni put od
kuće do crkve da bi stigla na misu.
Gurnula je vrata od crkve, ali se ona nisu otvorila.
Pokušala je još jednom, i na svoje zaprepaštenje
shvatila, da su zaključana.
Očajna i na samu pomisao da će prvi put za sve
te godine propustiti misu,
ne znajući šta da učini, pogledala je uvis.
Na vratima je visila zakačena cedulja na kojoj je pisalo:
»Napolju sam.»

Zašto se burma nosi na domalom (4) prstu?
Palac predstavlja vaše roditelje...
Kažiprst - vašu braću i sestre...
Srednji prst ste vi sami...
Domali prst je suprug(a)...
Mali prst su vaša deca...
Sada spojite prste leve i desne ruke,a srednje prste uvucite nazad.
Pokušajte prvo da odvojite samo palčeve...Može?Naravno!Vaši roditelji su vaš oslonac u životu,ali vi uvek možete da živite odvojeno od njih...
Sada isto pokušajte sa kažiprstima!I vaša braća i sestre,ma koliko vam bili dragi, zasnovaće sopstvene porodice i živeće daleko od vas...
A kako ide sa malim prstima? Da,i vaša deca će se jednog dana odvojiti od vas,i živeće odvojeno..
A SAD PROBAJTE DA ODVOJITE SAMO DOMALE PRSTE...
Je li vam sada jasno zašto burma ide baš na taj prst!?

Možda je ova priča već i objavljena neznam ali vrijedi je ponoviti.


PROZOR U LJEPŠI SVIJET

Dva vojnika, obojica teško ranjeni zajedno su ležali u bolnici. Jedan od njih je svaki dan morao sjediti u svom krevetu da bi mu vadili vodu iz pluća. Njegov krevet se nalazio tik uz jedini prozor u sobi.
Drugi vojnik je morao stalno ležati na leđima.Brzo su se upoznali i počeli razgovarati po cijele dane. Pričali su o svojim porodicama, svojim kućama, poslu, gdje su bili u vojsci, i gdje na odmoru. Svaki dan je vojnik koji je sjedio uz prozor opisivao drugom vojniku stvari koje je vidio vani.
Vojnik na drugom krevetu počeo je živjeti za te jedinstvene trenutke kada je njegov prijatelj sjedio i pričao o događajima i bojama vanjskog svijeta. „Vidim park uz jezero s labudovima.“, počeo bi prvi vojnik. „Patke i labudovi se igraju u vodi, a djeca spuštaju svoje male čamce da plove. Mladi parovi zagrljeni šetaju uz cvijeće raznoraznih boja. Veliko i snažno drveće uljepšava okoliš, a u daljini se vide svjetla grada.“
Dok bi vojnik uz prozor detaljno objašnjavao sve to, njegov bi prijatelj na drugom krevetu zatvorio oči te zamišljao sve te slikovite prizore.

Jednoga dana mu je vojnik uz prozor opisivao vojničku paradu, koja se kretala uz jezero. Bez obzira što njegov prijatelj nije čuo tu muziku, on ju je čuo u svom umu. Tako su prolazili dani i mjeseci. Njihovi razgovori postali su obavezni.
Jednoga jutra medicinska sestra je donijela vodu za umivanje i u krevetu pored prozora pronašla beživotno tijelo vojnika koji je u snu mirno umro. Pozvala je medicinsko osoblje koje je tijelo iznijelo van.
Drugi vojnik je bio strašno pogođen tim događajem da nije danima progovarao. Prvi vojnik je bio njegova jedina veza sa spoljašnjim svijetom i zbog njegove smrti i sam se je osjećao manje živim. Čim se je malo oporavio, zamolio je medicinsko osoblje da ga premjeste u krevet od onog prvog vojnika, uz prozor. Osoblje mu je rado izašlo u susret i bio je premješten na isto ono mjesto odakle je prvi vojnik gledao svu ljepotu koja se odigravala iza bolničkih zidova. Pobrinuli su se da se je udobno namjestio te ga ostavili samog.
Uz veliki napor podigao se polako na laktove kako bi po prvi put ugledao vanjski svijet. Konačno je imao priliku sam uživati u vanjskim ljepotama. Pogledao je kroz prozor i ugledao prazan zid!
Prozor je gledao na drugi zid. Nije bilo nikakvog jezera, ni parka, ni ljudi, ni djece. Mogao je vidjeti samo zid. Bio je šokiran. Upitao je odmah sestru, koji je to bio razlog da mu je pokojni prijatelj tako lijepo opisivao stvari u vanjskom svijetu. Sestra mu je rekla: „Taj vojnik je bio slijep. Ne znam zašto vam je tako opisivao stvari u vanjskom svijetu. Možda vas je htio usrećiti!“

KAKO VIDJETI BOGA?

Jedan čovjek je došao u posjetu Sri Ramakrišni.
- Imam jedno pitanje za tebe, Svamiđi.
- Kaži.
- Svakog dana meditiram tri sata. Dva sata molim i dva sata činim nesebična djela. Jedan sat utrošim na hranjenje životinja i redovno postim, ali još uvijek nisam imao spoznaju Boga. Zašto ne mogu da vidim Boga? To je moje pitanje.
Ramakrišna reče da će kasnije dati odgovor. Prvo, reče, moraju otići u šetnju. I njih dvojica pođoše da šetaju obalom Gange. Nakon izvjesnog vremena Ramakrišna reče svom pratiocu da uđu u vodu da se okupaju. Ušli su u rijeku do pupka.
- Znaš li da plivaš? – pitao je Ramakrišna čovjeka.
- Pomalo – odgovori čovjek.
- Zagnjuri se! – reče jogi. – Samo sjedi na dno.
Pa, nije bilo duboko, zahtjev je djelovao bezazleno i čovjek sjede na dno, a Ramakrišna ga uhvati za vrat i reče:
- Udahni duboko.
Čovjek je udahnuo, a Ramakrišna mu potopi i glavu u vodu, držeći ga čvrsto. Nakon pola minuta ovaj čovjek je poželio da izroni, ali mu je Ramakrišna i dalje držao potopljenu glavu. Onda čovjek stade da se otima, ali Svamiđi je bio snažan i nije popuštao stisak. Proteklo je još pola minuta, bilo je krajnje vrijeme i čovjek se otimao svim silama. Ramakrišna nije popuštao, držao mu je glavu i dalje pod vodom. U poslednji tren, prije nego što bi se čovjek udavio, Ramakrišna ga izvuče za kosu. Ovaj je pljuvao vodu, teško disao i jedva jedvice došao k sebi. Kad je konačno došao do daha i panika prošla, Ramakrišna ga potapša po leđima.
- Žao mi je što si patio.
- Šta misliš pod tim da ti je žao?! – planu strašnom ljutnjom čovjek. -Skoro si me udavio! Ti si sasvim lud…
- Ne, ne. Zašto odmah misliš najgore? Zašto si odmah bijesan? Odakle ti pomisao da bih ja mogao da ti nanesem bol, a tražio si od mene pomoć? Desetak minuta prije ovog događaja molio si me: “Svamiđi, učiniću sve samo da vidim Boga!” Gdje je sad tvoja bakti? Gdje je poniznost? I sad ja postavljam tebi pitanje: šta si mislio dok sam te držao pod vodom? Da li si mislio na Boga? Ili na novac? Ili na ženu? Na djecu? Na meditaciju?
- Ništa nisam mislio, osim na to kako da izađem iz vode i udahnem vazduh – prizna čovjek koji se malo po malo sasvim smirio i počeo da nazire kuda ga ovaj očigledni satsang može odvesti.
Tada Ramakrišna reče čovjeku:
- To je odgovor na tvoje pitanje. Vapi za Bogom onako kako si vapio za vazduhom dok si bio pod vodom. I tada će ti Bog doći istog časa. Dok mu se moliš sa sebičnim željama, da ti život u maji učini udobnijim, zašto bi te slušao?

TUŽNA VIJEST: UMRO ZDRAV RAZUM

Danas žalimo odlazak voljenog prijatelja Zdravog Razuma koji je bio sa nama mnoge godine. Niko ne zna tačno koliko je bio star s obzirom da je njegova krštenica davno zagubljena u birokratskoj crvenoj traci.

On će biti zapamćen po tome što se držao dragocjenih lekcija >Znati kad se skloniti sa kiše, >Zašto ko rano rani dvije sreće grabi, >Život nije uvijek fer, >Možda sam ja kriv.

Zdrav Razum je živio po jednostavnim ekonomskim pravilima >Ne troši više nego što zarađuješ i oprobanim strategijama >Odrasli, ne djeca, vode stvari. Njegovo zdravlje je počelo naglo da propada kada su uvedene dobro zamišljene ali preopterećujuće regulative. Izvještaji o >6-godišnjem dečaku optuženom za seksualno uznemiravanje zato što je poljubio djevojčicu >Tinejdžerima suspendovanim u školi jer su koristili Mouthwash poslije ručka i o >Učitelju koji je otpušten jer je kaznio nevaspitanog učenika su samo pogoršali njegovo stanje.

Zdrav Razum je izgubio tlo pod nogama kad su roditelji napali nastavnike jer rade posao koji su oni propustili da urade u disciplinovanju njihove nevaspitane djece.

Propao je još više kad su škole morale da dobiju roditeljski pristanak da bi djeci dali losion za sunčanje ili aspirin, ali nisu smjeli da obavijeste roditelje ako je učenica trudna i želi da abortira. Zdrav razum je izgubio želju za životom od kako je crkva postala biznis a kriminalci počeli da dobijaju bolji tretman od svojih žrtava.

Zdrav Razum je prebijen otkad niste mogli da se branite od provalnika u sopstvenom stanu i provalnik je mogao da vas tuži za napad. Zdrav Razum se konačno odrekao želje za životom kad je jedna žena propustila da shvati da je kafa koja se puši vruća, prosula je u krilo i odmah dobila ogromnu nadoknadu

Zdrav Razum će biti ispraćen od njegovih roditelja Istine i Povjerenja, od njegove supruge Diskrecije, od njegove kćeri Odgovornosti i njegovog sina Logike. Iza njega ostaju njegova četiri polubrata <Znam svoja prava,<Hoću odmah, <Neko drugi je kriv i <Ja sam žrtva. Pogrebu nije prisustvovalo mnogo njih jer je vrlo malo njih shvatilo da je otišao.

Ako se ti još sjećaš Zdravog Razuma, proslijedi ovaj link, ako ne, pridruži se većini i ne radi ništa.

Čitulja objavljena nedavno u London Times-u

Razgovor s Bogom



Usnuo sam san da razgovaram s Bogom.

“Dakle, ti bi želio razgovarati sa mnom?” reče Bog.
“Ako imaš vremena” rekoh.
Bog se nasmiješi.
“Moje je vrijeme vječnost. Što si me kanio pitati?”
“Što te najviše iznenađuje kod ljudi?”

Bog odgovori:
“Što im je djetinjstvo dosadno.
Žure odrasti,
a potom bi željeli ponovno biti djeca.
Što troše zdravlje da bi stekli novac,
a potom troše novac da bi vratili zdravlje.
Što razmišljaju tjeskobno o budućnosti,
zaboravljajući sadašnjost.
Na taj način ne žive ni u sadašnjosti, ni u budućnosti.
Što žive kao da nikada neće umrijeti,
a onda umiru kao da nikada nisu živjeli.”

Bog me primi za ruku.
Ostadosmo na trenutak u tišini.
Tada upitah:
“Kao roditelj,
koje bi životne pouke želio da tvoja djeca nauče?”

Osmjehujući se, Bog odgovori:
“Da nauče da nikoga ne mogu prisiliti da ih voli.
Mogu samo voljeti.
Da nauče da nije navrijednije ono što posjeduju,
nego tko su u svom životu.
Da nauče kako se nije dobro uspoređivati s drugima…
Da nauče kako nije bogat onaj čovjek koji najviše ima,
nego onaj kojem najmanje treba.
Da nauče kako je dovoljno samo nekoliko sekundi
da se duboko povrijedi voljeno biće,
a potom su potrebne godine da se izliječi.
Da nauče opraštati tako da sami opraštaju.
Da spoznaju kako postoje osobe koje ih nježno vole,
ali to ne znaju izreći, niti pokazati.
Da nauče da se novcem može kupiti sve. Osim sreće.
Da nauče da dvije osobe mogu promatrati istu stvar,
a vidjeti je različito.
Da nauče da je pravi prijatelj onaj koji zna sve o njima…
a ipak ih voli.
Da nauče kako nije uvijek dovoljno da im drugi oproste.
Moraju i sami sebi opraštati.”
Ljudi će zaboraviti što si rekao.
Ljudi će zaboraviti što si učinio.
Ali nikada neće zaboraviti kakve si osjećaje u njima pobudio.”

Autor nepoznat

10 dječjih zapovijedi



1. Moje ruke su male: ne očekujte savršenstvo dok spremam krevet, crtam ili bacam loptu.
2. Moje su noge kratke: usporite kako bih vas mogao stići.
3. Moje oči nisu vidjele svijet kao što su vaše: pomozite mi da otkrijem svijet. Nemojte me sputavati.
4. Kućni posao neće pobjeći. Ja neću još dugo biti malen – nađite vremena za igru sa mnom.
5. Ja sam vaš poseban dar, tako sa mnom i postupajte.
6. Trebam vašu podršku dok rastem. Nemojte mi prigovarati i kažnjavati me. Zapamtite – možete prigovarati mojim postupcima bez da prigovarate meni.
7. Pružite mi slobodu samostalnog odlučivanja. Dopustite mi da pogriješim kako bih mogao naučiti iz vlastitih pogrešaka. Tako ću jednog dana biti sposoban donositi pravilne odluke.
8. Nemojte se bojati otići bez mene na vikend. Potreban vam je odmor od mene, a i meni od vas. To je također odličan način da mi pokažete kako ste si međusobno važni.
9. Znam da je to teško, ali nemojte me uspoređivati s mojom braćom i sestrama ili s drugom djecom.
10. Nemojte raditi stvari umjesto mene. Tada osjećam da način na koji ja to radim nije dovoljno dobar i razočarava vas.

Zapamtite: volim vas više od svega. Vi ste moj svijet i sve što učinite ili ne učinite ostavlja trag u mome srcu.

Jedna žica



U nekim intenzivnijih trenucima života, kad stvari baš i ne idu onako kako zamišljamo, planiramo i priželjkujemo, ili ne idu željenom brzinom, treba se sjetiti priče o Niccolu Paganiniju. Taj je violinski virtuoz oduševljavao publiku svojim maestralnim umijećem, ali i fantastičnim duhom te sjajnim improvizacijama. Na jednom koncertu, kaže priča, pred punom dvoranom, izvodio je jedno prilično teško djelo. Okružen cijelim orkestrom, uživao je u vlastitoj izvedbi kad mu je u predposljednjoj skladbi koncerta pukla struna na violini. Na licu mu se pojavilo iznenađenje i iako vidno ljut, nastavio je izvedbu bez prestanka, sjajno improvizirajući. Za nekoliko trenutaka pukla je i druga struna. Nedugo nakon nje i treća. Sada su tri strune visjele s majstorove violine dok je on i dalje nezaustavljivo privodio izvedbu kraju, svirajući samo na jednoj, jedinoj žici.

Život je kao šalica kave. Ponekad gorka, ponekad slatka, no najvažniji je sastojak osoba s kojom ste ju odlučili podijeliti.

Po završetku je publika skočila na noge, dajući ovacije sjajnom umjetniku, još žešće plješćući njegovoj hladnokrvnosti, snalažljivosti i improvizaciji te dovršenoj izvedbi u uvjetima kada to gotovo nije bilo moguće. Nakon što su se ovacije stišale, Paganini je zamolio publiku da sjedne i iako su svi znali da ne mogu očekivati bis, poslušno su se vratiti u svoja sjedala. Paganini je podigao violinu tako da ju cijela publika može vidjeti, klimnuo glavom dirigentu i uz mig publici započeo svirku uz povik ‘Paganini i jedna žica!’.

Na svom je jednožičnom Stradivariju odsvirao završnu skladbu koncerta dok je publika u čudu promatrala kako se pred njihovim očima nemoguće u zanosu duha pretvara u moguće.

Prisjećajući se ove priče, shvatimo da naši životi, ma koliko ispunjeni problemima, brigama, razočaranjima i svim ostalim ‘ugodnim’ popratnim pojavama ne moraju to biti.

Provodimo većinu vremena koncentrirajući se i brinući za žice koje su popucale. Žice koje ne možemo istog trenutka popraviti i promijeniti. A zaboravljamo da uvijek postoji barem jedna žica koja je još ispravna. Uvijek postoji bar jedna ispravna žica koje se vrijedi prihvatiti, s kojom vrijedi improvizirati.

Jer i jedna žica je dovoljna za stvaranje predivne glazbe života. Stoga, mislite li da vam je teško, uhvatite se za onu jednu čitavu žicu u sebi i skladajte svoju melodiju koja će vas uzdići do neslućenih visina i izazvati ovacije.
Vaše vlastite ovacije samima sebi, znajući da ste nemoguće u zanosu duha i srca pretvorili u moguće…

Ključevi života



“Kako i zašto dolazi do toga da školjka proizvodi biser? Kao prvo, to je zrno pijeska koje je prodrlo u školjku i predstavlja teškoću za nju, nervira je.
– Ah – kaže ona sebi – kako se osloboditi ovoga? Grebe me, nagriza me. Što ću raditi?
I evo je gdje se sabira, meditira… do dana kada shvati da se neće moći nikada osloboditi tog zrna pijeska, već da ga može obraditi na takav način da ono postane glatko, sjajno i oblo. I kada joj to uspije, ona je sretna.
– Ah, savladala sam jednu teškoću! – kaže sebi.
Tisućama godina, biserna školjka naučava čovječanstvo, ali ljudi nisu shvatili lekciju.
Koja je to lekcija? Da, ako uspijemo obaviti naše teškoće i sve što nas nervira u svjetlu, prozračnu i blagu materiju, imat ćemo neprocjenjivo bogatstvo. Zato već od danas, umjesto da se žalite i nervirate u sebi ne poduzimajući ništa, potrudite se proizvesti tu izuzetnu i specijalnu materiju kojom ćete obaviti svoje teškoće.“

Ovo je jedno od 115 „zlatnih pravila za svakodnevni život“ iz istoimene knjige Omrama Mikhael Ivanova (1900-1986), francuskog filozofa i pedagoga kršćanskog usmjerenja. Zanimljivo je da su sva njegova djela nastala na osnovu njegovih usmenih izlaganja. Njegove lekcije su jednostavne, jasne i tople, a njegova pravila za svakodnevni život nas vraćaju u vrijeme kad su postojale i neke druge vrijednosti osim materijalnih.

Tajna posebnih ključeva

“Jučer ste uspjeli riješiti neki problem, ali evo danas je pred vama novi: vi nikako ne možete upotrijebiti jučerašnje rješenje.
Ne možete sva vrata otvarati istim ključem. Isto tako i u psihičkom životu postoje različiti ključevi za različita vrata. Ako uvijek želimo upotrebiti isti ključ, ostat ćemo pred zatvorenim vratima.
Tri suštinska ključa su ljubav, mudrost i istina. Ljubav koja otvara srce, mudrost koja otvara razum i istina koja otvara volju. Kada treba riješiti neki problem, pokušajte sa različitim ključevima. Ako prvi ne otvori vrata, drugi hoće…“

DVA BRATA KOJA SU SE VOLJELA

Dva brata, jedan oženjen, drugi neoženjen, posjedovali su farmu čije je
plodno tlo davalo obiInu ljetinu. Pola je žita pripadalo jednom bratu, a
druga polovica drugom.
Na početku je sve bilo dobro. Potom bi se oženjeni brat noću povremeno budio od sna i mislio:

--To nije pravo. Moj brat nije oženjen i dobiva polovicu uroda s farme.
Sa mnom je žena i petero djece, i tako sam osiguran za svoju starost.
Ali, tko će se brinuti za mog brata kad ostari? On mora mnogo više
staviti na stranu za budućnost negoli što to čini sada, i stoga je on
potrebniji od mene."
S tim bi mislima ustao, prikrao bi se kući svoga brata i istresao bi vreću žita u bratovu žitnicu.

Neoženjenog brata počele su salijetati iste takve misli. Povremeno bi se
budio od sna i govorio bi: "Ovo jednostavno nije pošteno. Moj brat ima
ženu i petero djece, a dobio je polovicu uroda sa zemlje. Ja ne moram
nikoga prehranjivati osim sebe. I je li stoga pravedno da moj brat, čije
su potrebe očito veće od mojih, dobije točno toliko koliko i ja?" Tada
bi ustao iz kreveta i odnio bi punu vreću žita u žitnicu svog brata.
Jedne noći obojica su ustala iz kreveta u isto vrijeme i naišli su jedan
na drugoga s vrećom žita na leđima.
Mnogo godina nakon njihove smrti pročula se ta vijest. I kad su ljudi
htjeli podići hram, izabrali su mjesto na kojem su se dva brata susrela,
jer u mjestu mogli naći svetije mjesto od toga.

Značajna vjerska razlika nije između onih koji Boga časte i onih koji ga
ne časte, nego između onih koji ljube i onih koji ne ljube..

NEPAMETNA LJUBAV!


Jedna arapska princeza zaljubila se u svog roba i izrazila želju da se
uda za njega. Koliko god da se je njen otac suprotstavljao i šta god da
radio da je odvrati, ništa nije vrijedilo. Na kraju se je pojavio jedan
mudrac koji mu je rekao: “Na pogrešnom ste putu. Ako joj zabranite da se
uda i da ga viđa, samo će se još više zaljubiti.”

“Pa šta da radim?” – upitao je kalif.

Mudrac je predložio rješenje. Kalif je bio skeptičan, ali je ipak na
kraju riješio da pokuša. Pozvao je princezu i rekao joj: “Hoću da stavim
na probu tvoju ljubav prema tom mladiću. Bićeš zaključana trideset dana
i noći u istoj ćeliji zajedno sa njim. Ako i poslije toga budeš željela
da se udaš za njega, dobićeš moj pristanak.”

Princeza je, van sebe od radosti, zagrlila oca i radosno prihvatila probu.

Prvih nekoliko dana sve je bilo dobro. Zatim je počela da osjeća dosadu.
Nakon jedne sedmice osjetila je potrebu za društvom, dok su riječi i
postupci roba sve više počeli da je razdražuju. Nakon deset dana bacila
se na vrata ćelije, lupajući rukama i vičući da joj otvore. Kada su je
najzad pustili, bacila se ocu oko vrata, plačući, zahvalna što ju je
oslobodio čovjeka koga je sada mrzila.

***

Za pravi odnos i pravu ljubav ponekad je potrebna distanca..

MORAM

Koliko često koristimo tu riječ ? Moram nešto uraditi, moram negdje
otići, moram nešto završiti. Koliko često osjetimo da smo na nešto
natjerani, da se ne uspijevamo oteti nekom neugodnom osjećaju, da nešto
moramo iako smo već u startu svjesni da nam to neće donijeti ni sreću ni
zadovoljstvo.

Definicija riječi morati znači uraditi nešto pod unutrašnjim ili
vanjskim pritiskom. Raditi nešto pod pritiskom je raditi nešto nazor, na
silu. Kvaka je u tome da sila nikad nije bila odraz snage već slabosti.

Velika je razlika kad nešto radimo iz sopstvene želje (potrebe) nasuprot
onome što radimo jer osjećamo da nemamo izbora, da nešto trebamo, da
tako moramo (nemoći). Ako imamo dojam kako stalno nešto moramo, kako je
morati postala naša svakodnevnica zastanimo na trenutak i upitajmo sami
sebe:

Da li zaista sve to mora biti baš onako kako sada jeste?

Ako na to odgovorimo potvrdno i sa uzdahom… mora, ja nemam izbora… ja zaista ne znam drugačije!?

Mora li to biti tako ? Da li želimo da je tako ili se nikako ne uspijevamo oduprijeti svemu tome.

Ako preskočimo svoja refleksna opravdavanja i relativiziranja možemo
doći do odgovora na pitanje kako razmišljamo i kako svoje odluke
provodimo u stvarnosti. Činjenica je da imamo slobodnu volju toliku da
možemo poželjeti bukvalno sve što nam može pasti na pamet. Ako i pored
toga ne osjećamo sposobnost da radimo nešto jer to od srca želimo onda
smo se možda nekad, u nekom trenutku prošlosti odrekli jednog dijela
svoje slobode.

Natjerani bili… morali tako !?

Ako smo pod utiskom da naša djela nisu adekvatan nastavak naših želja
već posljedica nekog oblika pritiska sumnjam da tako bilo ko može biti
istinski sretan i zadovoljan. Nekad možemo imati utisak da smo
izgubljeni u vremenu i prostoru. Tada čovjeku, pritjeranom uza zid ne
ostaje ništa sem njegovih misli.

To je jedan korak u pravom smjeru iako će nas teško sama misao izbaviti
iz neke situacije. Ipak, već i spoznaja njenog postojanja u nama nam
daje odličnu priliku da hrabro napravimo taj prvi korak.

NOVA SNAGA

Nemoguće je u životu ne biti slab. Nemoguće se uvijek održati na nogama,
ne proplakati, ne osjetiti samosažaljenje i muku, ne upasti u
depresiju, nemoguće je ne naljutiti se, ponekad ne baciti koplje u
trnje, ne doživjeti mračne trenutke, kad ti se čini da su ti svi ljudi
neprijatelji i da život nema smisla.


No, ne samo da dođu takvi trenuci, nego ti smiješ biti slab.
Slabost je trenutak kad te Bog zove da podigneš ruke k Njemu i vikneš:
Oče bez tebe dalje ne mogu. Pad je trenutak milosti. Pokleknuo si možda
ne samo na poslu, ne samo u svađi s bračnim drugom, ne samo da si
izgubio najboljeg prijatelja, nego si možda pokleknuo i u teškom grijehu
protiv kojega se već dugo boriš, opet si napravio grešku za koju si
rekao da je nikad više nećeš učiniti.

Da, na tebi je da odlučiš ne pasti, ali nije uvijek u tvojoj moći, da
zaista ne padneš. Ako je Bog dopustio da padneš, On ima neki veći cilj,
veći razlog zbog kojeg je to dopustio. Na tebi je da ga upitaš zašto i
kreneš u ono novo prema kojemu ti je otvorio vrata.


Padovi dokazuju da si samo čovjek. A čovjek je ograničeno biće, ovisno o
Bogu. Padovi ti dokazuju da je realnost života da možeš pasti. Važno
je, međutim, ne ostati ležati nego se dignuti i ići naprijed. Padovi se
tako popravljaju da im se nasmiješiš, oprostiš sebi i drugima i kreneš
još odlučnije naprijed.

PRSTEN NA MALOM PRSTU LIJEVE RUKE

Jedna priča govori o mladiću koji se obratio mudracu za pomoć rekavši mu:

“Dolazim, učitelju, jer se osjećam tako bezvrijednim da nemam volje ni
za šta. Kažu mi da sam ni za šta, da ništa ne radim dobro, da sam
nespretan i prilično glupav. Kako se mogu popraviti? Šta mogu učiniti da
me više cijene?”

Učitelj mu je, i ne pogledavši ga, rekao: “Baš mi je žao momče. Ne mogu
ti pomoći budući da prvo moram riješiti svoj problem. Možda poslije…”
Malo je zastao i dodao: “Kad bi ti meni pomogao, brže bih to riješio i
možda bih ti onda mogao pomoći.”

“V… vrlo rado, učitelju”, oklijevao je mladić osjećajući da je opet obezvrijeđen i da su njegove potrebe zapostavljene.

“Dobro”, nastavio je učitelj. Skinuo je prsten koji je nosio na malom
prstu lijeve ruke i pružajući ga mladiću, dodao: “Uzmi konja koji je
vani i odjaši do tržnice. Trebam prodati ovaj prsten jer moram vratiti
dug. Moraš za njega dobiti najbolju moguću cijenu i ne prihvataj manje
od jednog zlatnika. Idi i što prije se vrati s tim novčićem.”

Mladić je uzeo prsten i otišao. Čim je došao na tržnicu, stao je nuditi
prsten trgovcima, koji su ga promatrali sa zanimanjem dok im mladić nije
rekao koliko traži za njega. Kad je mladić spomenuo zlatnik, neki su se
smijali, drugi su okretali glavu i samo je jedan starac bio dovoljno
ljubazan da mu objasni da je zlatnik prevrijedan da bi ga dobio u
zamjenu za prsten. Neko je htio pomoći te mu ponudio srebrenjak i
bakrenu posudicu, ali mladić je dobio upute da ne prihvata ništa manje
od zlatnika pa je odbio ponudu.

Nakon što je ponudio prsten svima koje je sreo na tržnici, a bilo ih je
više od stotinu, skrhan zbog neuspjeha popeo se na konja i vratio se.
Kako je samo mladić želio zlatnik, da ga može dati učitelju i riješiti
ga brige kako bi napokon dobio njegov savjet i pomoć! Ušao je u sobu.

“Učitelju”, rekao je, “žao mi je. Ne mogu dobiti to što tražiš. Možda
sam mogao dobiti dva ili tri srebrenjaka, ali sumnjam da ću ikoga moći
zavarati u vezi s pravom vrijednošću prstena.”

“To što si rekao veoma je važno, mladi prijatelju”, odgovorio je
učitelj. “Najprije moramo doznati pravu vrijednost prstena. Ponovo
uzjaši konja i idi zlataru. Ko to može znati bolje od njega? Reci mu da
želiš prodati prsten i pitaj ga koliko ti može dati za njega. Ali ma
koliko ti nudio, nemoj mu ga prodati. Vrati se ovamo s prstenom.”

Mladić je opet uzjahao konja. Zlatar je pregledao prsten uz svjetlo
uljane lampe, pogledao ga kroz povećalo, izvagao i rekao mladiću:

“Reci učitelju, momče, da mu ako ga želi odmah prodati, za prsten ne mogu dati više od pedeset osam zlatnika.”

“Pedeset osam zlatnika?” uzviknuo je mladić.

“Da”, odgovorio je zlatar. “Znam da bismo s vremenom za njega mogli dobiti šezdesetak zlatnika, ali ako ga hitno prodaje…”

Mladić je uzbuđen odjurio učiteljevoj kući i rekao mu šta se dogodilo.

“Sjedni”, rekao mu je učitelj nakon što ga je saslušao. “Ti si poput
ovog prstena: pravi biser, vrijedan i jedinstven. I kao takvog te može
procijeniti samo pravi stručnjak. Zašto ideš kroz život želeći da neko
nebitan otkrije tvoju pravu vrijednost?” I rekavši to, ponovno stavi
prsten na mali prst lijeve ruke..

Prema jednoj legendi, kada je izgorjela čuvena Aleksandrijska biblioteka u Egiptu, sačuvana je jedna knjiga. Pošto nije bila posebno vrijedna knjiga prodata je nekom siromašnom čovjeku za nekoliko novčića. Knjiga nije bila ni posebno zanimljiva, ali je između njenih stranica bilo umetnuto nešto veoma zanimljivo. Bio je to veoma tanak papirus na kojem je bila zapisana tajna “toplog kamena”.

Topli kamen je mali oblutak koji je mogao pretvoriti bilo koji metal u čisto zlato. Na papirusu je pisalo da je topli kamen negdje među hiljadama drugih sličnih kamenčića koji su skoro istog oblika. Tajna je bila u sljedećem: topli kamen širi toplotu, dok su svi ostali hladni.

Odlučivši da krene u potregu za toplim kamenom, čovjek je prodao svoju skromnu imovinu, kupio osnovne namirnice, preselio se na obalu mora i krenuo da pretražuje oblutke.

Znao je da bi se moglo desiti da – dok bude tražio svoj magični kamen – uzme jedan isti oblutak mnogo puta. Zato je sve one koji su bili hladni bacao u more. Cijeli dan je proveo tražeći ali nije našao topli kamen. Ipak nije odustajao. Uzmi kamen. Hladan – baci ga u more. Uzmi sljedeći. Baci ga u more.

Tako su se dani nizali u nedjelje, nedjelje u mjesece. Jednog dana je, međutim, uzeo kamen koji je bio topao. Bacio ga je u more prije nego što je shvatio šta je uradio. Razvio je tako snažnu naviku bacanja kamenja u more da nije ni primijetio onaj koji je mjesecima tražio.

Tako je i sa prilikama u životu. Ako nismo dovoljno obazrivi lako se može desiti da uopšte ne primijetimo priliku koja nam se pruža i da nam izmakne iz ruku.