Ljubav u biti nije emocija, ona je prostor u čovjeku i između dvoje ljudi koji podrazumijeva ranjivost, otvaranje, odbacivanje kontole i, prije svega, slike o sebi koju smo cijeli život predano slikali. Imamo li hrabrosti, nakon početne zaljubljenosti u partnera, krenut ćemo u pravu intimnost – a to je ogoljavanje, čak i kada se bojimo da ćemo biti odbačeni
Jedna od osnovnih motivacija zbog koje smo ovdje jest potreba i potraga za kontaktom i ljubavlju. To je više nego očito. Ono što nije baš tako vidljivo je razlog zbog kojeg nam je ljubav potrebna. Što je to toliko vrijedno u ljubavi da bez nje sve gubi smisao?

Ljubav nam, u osnovi, omogućuje pristup bezuvjetnoj slobodi da budemo onakvi kakvi zaista jesmo i da ostvarimo svoje krajnje potencijale. U kontekstu odnosa, ljubav otvara naše individualne granice (ili maske ega), tako da možemo imati izravan kontakt jedni s drugima, bezuvjetno se povezivati i rasti zajedno. Mogli bismo reći da je to glavna svrha života. Pitanje je kako to ostvariti.

Tragedija ljubavi i problem s drugima
Još u ranom djetinjstvu većina nas doživjela je šok u obliku straha da nećemo dobiti ono što nam je najpotrebnije – ljubav. To nas je izbacilo iz kolosijeka i poremetilo prirodni proces odrastanja i sazrijevanja u sposobnog, neustrašivog i za ljubav sposobnog pojedinca. Umjesto da ljubav primamo i dajemo bezuvjetno, naučili smo se skrivati i igrati igre jedni s drugima. Nije ni čudo što smo zakomplicirali odnose.

Kada bi drugi bili svjesni tko smo mi stvarno, kada bi nas bezuvjetno prihvatili i dopustili nam da budemo takvi kakvi jesmo, kada bi nam posvetili potpunu pozornost i vjerno odrazili, bez prosuđivanja, ono što je u nama (uključujući i našu istinsku prirodu), tada ne bismo imali problem. Sve bi teklo kako treba, prema potpunom ispunjenju svrhe zbog koje smo ovdje. Budući da smo daleko od željenog, imamo posla s problemima, preprekama, otporima, opasnostima, boli i patnjom. Izgleda da je to jedini način na koji možemo učiti i rasti.

Zamke romanse
Zaljubljivanje je slično padanju s litice u ponor bez dna. I u tom padu toliko se toga događa da zaboraviš i kako se zoveš. Ako se ikada osjećamo kao da ne moramo ništa činiti da bismo imali to što želimo, ako ikada vjerujemo da je sve divno i sjajno, onda je to u vrijeme zaljubljenosti. Ako postoji lutrija u kojoj naslijepo riskiramo sve što imamo, onda je to romansa – otud, slijepa ljubav. Bez obzira na sve, samo iskustvo je, istina, bolje od najboljeg. Ali raspad sna i buđenje u realnom životu nitko od nas ni u ludilu ne očekuje.

Kao što je Narcis bio zaljubljen u odraz svojeg lika, tj. u sebe, tako se i mi zaljubimo u idealnu sliku koju zalijepimo na lice voljenog. Stoga, osim što nismo u stanju realno vidjeti konkretnog drugog, ne možemo s njim graditi odnos na realnim osnovama. Sve što možemo jest projicirati i fantazirati o drugome i odnosu. Istodobno, s tim drugim razmjenjujemo golemu količinu seksualne energije, entuzijazma, poleta, svježine i slatkih emocija. To je ono što pripada nama i to je realno. Ali sam odnos je iluzoran jer je zasnovan na idealu ili slici o "savršenom ljubavniku" kroz koju doživljavamo običnog drugog. I to pripada umu ili virtualnoj realnosti.


izvor